SRBIN SRBINU LUPUS EST

Piše: Emilo Labudović

Srba ima raznih. Ovakvih i onakvih, svakakvih i nikakvih. Ima Srba koji su Srbi rođenjem i uvjerenjem, a ima i onih koji su to rođenjem ali sebe uvjeravaju da nijesu. A gle čuda, znam bar jednog (čuveni humanista i filantrop, Arno Gujon) koji nije rođeni Srbin, ali je, u duši i na djelu, veći Srbin od onih iz srca Šumadije. Ima Srba koji mrze Srbe i sve bi uradili da onih drugih nema. Ima Srba koji radije biraju strance i dušmane za braću od rođene braće. A ima i onih koji bi radije sa crnim đavolom nego sa svojima. I da ne izostavim, povelik je broj onih Srba koji svakog jutra, gledajući se u ogledalu, računaju i preračunavaju da li im se i koliko isplati da budu Srbi. I tako…. ima Srba i Srba.

Ima Srba i u Budvi. Ima ih toliko da su, sabrani, ubjedljivo pobijedili na nedeljnim izborima. Njihov zbir bi garantovao da Budva, biser Crne Gore i Jadrana, nikad više ne padne u šake raznih vancangi i luperdi od Sveta do Aca i Mila. Ali, rekoh, ima Srba i Srba, pa i u Budvi ima onih koji bi radije s crnim Ciganinom (opaska moje pokojne babe) nego sa drugim Srbinom. Ti Srbi nijesu izdržali ni toliko da se glasovi prebroje a već su zakojevitezali da bi sa svima, samo ne sa nekim Srbima. Tako da se ne može sa sigurnošću ozvaničiti da su Srbi prvi presjekli izbornu budvansku traku.

Šta je to u Srbima što ih toliko čini nepodesnim jedni drugima, čak ni istorija nije razlučila? Od onog kobnog kosovskog Vidovdana pa, evo, do nedavne rezolucije o Srebrenici, od Vuka do Milojka, raspolućenost i jaz među Srbima nikako da se premosti. To ide toliko u dubinu i širinu da se na kraju da zaključiti da Srbima nema ni treba gorih i ljućih dušmana od njih samih. I da smo kroz tu istu krvavu istoriju („između klanja i oranja“, kako bi to rekao Ekmečić) više stradali od bratske nego od dušmanske ruke. A ni oni nas nijesu baš štedjeli.

I tako… Srbin Srbinu lupus est, što bi rekli stari Latini, a na šta su ti isti Srbi odgovorili sa „ne daj, Bože, da se Srbi slože“! Ali, od svih složnih i nesložnih, bratskih i razbraćenih Srba, od onih koji biraju neke druge, onih koji bi rado bratu za vrat kidisali, ima vrsta Srba gorih od svih. To su oni, tobože umni, Srbi koji, navodno mudro, ćute i čekaju da se stišaju bujice i voda razbistri pa da odluče „kojem će se privoljeti carstvu“. To su oni ćutolozi (moja baba bi rekla „mudroseri“) koji se, kad se sve desi i prođe, jave kao spasitelji i pomiritelji, koji se nude kao medijatori i nosioci progresa i spasenja. E ti ni voda ni vino, Srbi, mirođije za svaku i svačiju čorbu, Srbi sa, hemičari bi rekli, beskonačnim kovalentnim brojem, na žalost, zaloga su i nada mnogima koji od njih očekuju formulu spasa i rešenje problema. A kad oni „rešavaju i riješe“, nekako uvijek ispadne da su samo navrtali vodu na svoj mlin.

Zbilja, zna li igdje iko živ gdje su svih ovih turbulentnih dana onaj „naš“ Aleksa, pa Momo, Danilo, Zdenka, onaj Krapović i ostali? Ako sazna, neka javi, da ne brinemo.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)