Političke i društvene tenzije u Crnoj Gori rijetko nastaju spontano. Posljednji primjer – spor oko spomenika Pavlu Đurišiću u Beranama – pokazuje koliko se lokalni događaji brzo pretvaraju u poligon za šire političke obračune, u kojima su lokalni interesi tek maska za dublje strateške ciljeve.

DPS – stari recept za političko preživljavanje

Za DPS, stranku koja već tri godine pokušava da se vrati na vlast, ovakve krize su politički klasik. Nacionalne podjele i ideološke polarizacije oduvijek su bile glavni instrument za mobilizaciju biračkog tijela i skretanje pažnje sa tema korupcije, kriminala i ekonomskog propadanja koje se vežu za njihov dugogodišnji period vladavine.
Berane, kao opština sa izraženim srpskim identitetom, idealno je tlo za podizanje tenzija – svaki spor oko istorijskih ličnosti automatski prerasta u širu debatu o nacionalnom identitetu, odnosima sa Srbijom i karakteru crnogorske državnosti.

Evropa sad – balansiranje između biračkih baza i međunarodnih očekivanja

Evropa sad, iako formalno vladajuća stranka, nalazi se pod dvostrukim pritiskom – domaćim i međunarodnim. Unutar Crne Gore, mora da balansira između birača koji su skloni prosrpskom političkom spektru i onih koji očekuju prozapadni kurs. Istovremeno, međunarodni partneri – prije svega dio evropskih struktura – ne kriju zabrinutost zbog rasta političkog uticaja DF-a i srodnih struktura.
U takvoj situaciji, kriza poput ove u Beranama može poslužiti kao argument za distanciranje od DF-a i jačanje „građanske“ komponente u vlasti, čak i po cijenu približavanja DPS-u u pojedinim političkim aranžmanima.

Strani faktor – kontrolisano guranje ka „stabilnim“ partnerima

Treći akter u ovoj drami je ono što se u političkom žargonu naziva „strani faktor“ – prvenstveno zapadne diplomatske i obavještajne strukture koje u Crnoj Gori već decenijama igraju aktivnu ulogu. Njihov prioritet je politička stabilnost u zemlji članici NATO-a, čak i ako to znači privremenu rehabilitaciju DPS-a, kojeg smatraju pouzdanim partnerom u vanjskopolitičkim pitanjima.
Podizanje nacionalnih tenzija, posebno kada se povezuje sa kontroverznim istorijskim figurama poput Pavla Đurišića, otvara prostor za optužbe o „revizionizmu“ i „srpskom nacionalizmu“, čime se domaća vlast podstiče da se odmakne od radikalnijeg dijela prosrpskog bloka.

Ko režira?

Drama oko spomenika u Beranama ne djeluje kao spontana inicijativa lokalnih aktera. Sve ukazuje na sinhronizovano djelovanje više strana:
• DPS, koji koristi svaku priliku da otvori identitetska pitanja i mobiliše birače;
• Evropa sad, koja krizu može upotrijebiti za redefinisanje svojih savezništava;
• Strani faktor, koji kalkuliše s tim da je DPS pouzdaniji garant „prozapadnog kursa“ od heterogene koalicije sa jakim prosrpskim elementom.

U konačnici, najveći gubitnici su građani Berana i Crne Gore, koji ostaju taoci političkih igara u kojima se istorija koristi kao oružje, a nacionalne podjele kao valuta za trgovinu moći.

Tagovi