Šmit, stid i pravda

Još je Platon strijepio od nerazumnog upravljanja državom. Sokrat, kao glavni lik njegovog velikog djela Država (Politeia), obraćajući se Glaukonu, izrazio je stav da svako ko vaspitava i obrazuje svoju djecu ne bi smio da dopusti da se u njih usadi iracionalnost i da onda kao takvi upravljaju državom i odlučuju o najvažnijim pitanjima. Zato je potrebno dijalektičko obrazovanje koje bi decu osposobilo da znalački postavljaju pitanja i da na njih odgovaraju. Odatle i njegov čuveni stav da „ako u državama ne postanu filozofi kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vlastodršci ne postanu pravi i dobri filozofi, i ako oboje: politička moć i filozofija ne postanu jedno, onda neće prestati nesreće ne samo za države, nego, kako mislim, ni za ljudski rod“.

Filozofi su prijatelji mudrosti, oni koji vole mudrost, a to znači, kako bi Platon rekao, to su oni ljudi koji mogu da shvate ono što je uvijek jednako i nepromjenljivo, dok oni koji to ne mogu, koji stalno lutaju među mnogim raznolikim stvarima, ne mogu se nazvati filozofima i nisu dostojni da upravljaju državom.

Drugim riječima, prilagođeno našem vremenu, državom treba da upravljaju oni koji umiju dijalektički da promišljaju, koji su sposobni da proniknu do suštine stvari i potpuno su tome predani. Iz toga proizlazi da oni nikako ne trpe laž, štaviše, kako kaže Platon, oni je mrze, a vole istinu. Pored toga, a u vezi sa tom težnjom za istinom i saznanjem onoga što je vječno i nepromjenljivo, Platon piše u dijalogu Protagora kako su bogovi ljudima podarili stid i pravdu.

U pitanju su, dakle moralna načela u politici koja bi morala da prate ona saznajna koja se tiču istine.

Bonska ovlašćenja

U savremenom svijetu skoro potpuno se izgubio taj platonovski zahjtev za mudrošću i vrlinama stida i pravde za sve koji se bave politikom i žele da budu političke vođe.

To se može pokazati na brojnim primjerima, ali ono što je posebno aktuelno na našim prostorima, jeste „imenovanje“ Kristijana Šmita za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i njegov odnos prema Republici Srpskoj, a time i prema srpskom narodu.

Republika Srpska je, međutim, iznad unutrašnjih političkih nadgornjavanja. Dobro je zato što niko u Republici Srpskoj nije htio da se službeno sastane sa njim.

Da podsjetimo, funkcija „visokog predstavnika“ predstavlja neku vrstu namjesnika za Bosnu i Hercegovinu koga svojom rezolucijom imenuje Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija sa ciljem nadgledanja i koordinacije sprovođenja civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine.

Preporuku za njegovo imenovanje daje Savjet za sprovođenje mira. Ovaj savjet formiran je na Londonskoj konferenciji za sprovođenje mira u decembru 1995. i predstavlja administraciju za sprovođenje mirovnog sporazuma. Upravni odbor Savjeta čine predstavnici zapadnih zemalja (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Kanada, Evropska unija), Japana, Rusije i Organizacije islamske konferencije, a predsjedava mu visoki predstavnik. U svakom slučaju, funkcija visokog predstavnika nije predviđena izvornim Dejtonskim sporazumom.

Na konferenciji u Bonu 1997. Savjet za sprovođenje mira usvojio je zaključke koji se tiču namjesnika, a koji su poznati kao bonska ovlašćenja. Ova ovlašćenja korišćena su za donošenje amandmana na ustave Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, čitavih zakona i njihovih izmjena i dopuna, smjenjivani su neki funkcioneri.

Čak je smijenjen i predsjednik Republike Srpske Nikola Poplašen 6. marta 1999. odlukom tadašnjeg namjesnika u BiH Karlosa Vestendorpa, što je sprovedeno 2. septembra 1999. godine. Na funkciji je proveo manje od godinu dana. Zanimljivo je da je formalni razlog za to bilo odbijanje Poplašena da povjeri mandat za sastavljanje vlade Miloradu Dodiku, čija je stranka na tada održanim izborima dobila najviše mandata.

Namjesnik, dakle, ima veća ovlašćenja od bilo koje institucije u BiH i veći suverenitet čak i od naroda koji glasa na izborima. Sve to Bosnu i Hercegovinu u velikoj mjeri dezavuiše kao samostalnu i suverenu državu i čini je nekom vrstom protektorata Zapada.

Valentin Incko, koruški Slovenac i austrijski diplomata, na poziciji namjesnika proveo je 12 godina (2009-2021), a „proslavio“ se tako što je pred sam odlazak sa funkcije, 23. jula 2021. godine, iskoristio tzv. bonska ovlašćenja i nametnuo kontroverzne dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Izmjenom člana 3. predviđeno je da: „Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša da opravda zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen punomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom Londonskom sporazumu od 8. avgusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao da podstakne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, biće kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

Suština ove izmjene je, kao što je opšte poznato, da se kažnjava svako ko negira da se u Srebrenici dogodio genocid.

Jedino turista

Najnovija kriza u Republici Srpskoj, a time i na širem prostoru, s obzirom na garante Dejtonskog mirovnog sporazuma, izazvana je neovlašćenim imenovanjem Kristijana Šmita za namjesnika u Bosni i Hercegovini. Šmit, sa druge strane, tvrdi da je legalno imenovan od strane Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira, međutim, ova neformalna grupa nema ovlašćenje da imenuje namjesnika, već samo da ga preporuči Savetu bezbednosti UN, što nije učinjeno. Čak je i Ustavni sud BiH 2006.  potvrdio da Savjet bezbjednosti mora da potvrdi imenovanje.

S obzirom na to da, posle odlaska Incka, novi namjesnik nikada nije izabran u Savjetu bezbjednosti, u Bosni i Hercegovini namjesnika zapravo nema.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u pravu je zato kada kaže da Šmit može da bude jedino turista u Republici Srpskoj. U vezi sa tim predlažem mu da Šmita zaista i primi kao turistu, i organizuje mu istorijsku turu na Kozaru, Staru Gradišku, Tjentište i druga mesta i podseti ga koja je uloga Njemaca bila na prostoru današnje Republike Srpske i kako bi zbog toga morao prema Srbima da se odnosi sa pijetetom, ako iole ima osjećaja za stid i pravdu.

A ako je vlastima i političkim predstavnicima i druga dva naroda stalo do samostalnosti i zajedničke države, iskoristili bi ovu situaciju da se oslobode stranog tutorstva i, rukovodeći se mudrošću, pokušali da se dogovore sa političkim predstavnicima srpskog naroda.