SLOVO O SVETOM SIMEONU MIROTOČIVOM
Piše: Bećir Vuković
Prije mnogo vremena uspostavljen je mogući – nemogući oksimoronski luk – počela je nova epiha zato što je ispunjeno vrijeme.
Kad je ispunjeno vrijeme Bog je poslao Sina svoga; kad je ispunjeno vrijeme Gospod je poslao svetog Simeona i sina njegovog svetog Savu; kad je ispunjeno vrijeme u Crnu Goru stigao je monah Amfilohije, i kad je ispunjeno vrijeme, evo prvi put ove godine obilježavamo svetog Simeona Mirotočivog na Nemanjinom gradu, u kući Nemanjinoj, bez mitropolita Amfilohija.
Mislili smo da je ispunjeno vrijeme i da više nećemo čitati po katakombama, možda je i ispunjeno vrijeme ali mi to još ne osjećamo ili ne vidimo svejedno, i zato smo i noćas u kući svetog Simeona, u kući u kojoj se rodio, a koju je otkopao ispod nanosa vremena mitropilit Amfilohije.
Kako je mitropolit Amfilohije znao da je ovo kuća Nemanjina, samo Bog i On znaju.
Mi ćemo biti uvijek ovdje, u Nemanjinoj kući, samo da to osjećanje bude drukčije nego do sada, a to znači da smo mu došli, a ne da smo kod njega pobjegli.
Na početku naše srpske istorije, sa mačem i krstom, i sa dvije krune na dvije glave bijelog orla, stoji Jedan sa dva lika: zemaljski Nemanja, i Nebeski sveti Simeon. Stefan Nemanja je rodio sina Rastka, koji će, pošto se odrekao svijeta, opet roditi svoga svetog oca.
U srpskom narodu do danas postoji svijest da prije Nemanjića nije bilo ništa, niti ikakve kulture, niti države. Sa druge strane mutna i nejasna prošlost, kao i samo doseljavanje Slovena na Balkan, još su i danas nerazjašnjena pitanja.
Sve to zajedno ispunjavalo je najbolje uslove za stvaranje kulta ne samo svetog Save, nego i cijele svetorodne loze.
Nešto slično desilo se i u ovom krševima: kad se ispunilo vrijeme stigli su Petrovići, od kojih će najviše uzlećeti sveti Petar, koji će i zakriliti Crnu Goru; a kad se ispunilo vrijeme, dok se spremao da ide Bogu na istinu, ispod volta Cetinjskog manastira izveo je jedog lijepig mladića i rekao – Ovoga imajte umjesto mene! i to gnijezdo kameno ostavio je sinovcu Petru Drugom Lovćenskom Tajnovidcu.
Onda su nastavili i drugi Petrovići iz svetorodne loze, sve dok se svaka grana na lozi nije i sasvim osušila.
U pismenima istoričara Porfirogenita, nalazimo da je porodica raških župana bila u srodstvu sa porodicom vladara u Zeti, što jasno potkrepljuje činjenicu da su Raščani bili u nekoj vrsti izgnanstva ili seobe, gdje se i rodio Zavidin sin Nemanja.
U izgnanstvu se i krstio, ali kad se vratio kući i drugi put se krstio, i taj čin je – ključ – cijele srpske istorije.
Četvorica svetih, i sveti Simeon i sveti Sava, i sveti Petar Prvi i sveti Petar Drugi, ostaviše nam i Svetu Goru i Crnu Goru i Frušku goru, i sve gore na četiri strane svijeta.
Onaj otac sinu, onaj stric sinovcu, a oni sve opet nama, djeci njihovoj..!
Tako su četiri monaha žezlima prekrstili svoje zemlje, a jedan i spleo im najljepši Vijenac ne od cvetova nego od stihova.
U naše dane služio ih je monah Amfilohije, koji je bio i na zemlji Jasnovidac, a kad se ispuni vrijeme, sješće zajedno sa krilatom gospodom, sa svetima iz roda srpskog.
Ta, ciklična vremena, ti savršeni opisi opisani su oko glava svetitelja (oreoli svjetlosnonosni), pa i ona mrva hljeba koju u kljunu gavran nosi da nahrani proroka Iliju u pustinji, mora biti okrugla, to jeste savršena.
Prvi spomenik Nemanji podignut je (i sakriven) ovdje, ispred kuće Nemanjine na Nemanjinom gradu i Nemanjinoj obali, da bi konačno u Beogradu stigao spomenik pravih nemanjićkih dimenzija.
Nijesmo još sve rekli o svetom Simeonu jer nas on još uvijek i neprestano rađa, a rađaće nas sve do svršetka vremena jer je tako pisano.
Tako neka bude i sa ovim koji izgovara ove riječi…
Mnogo puta govorio sam i o svetom Simeonu i svetom Savi, i još nisam stao; daće Bog, nastaviću i dogodine, opet ovdje, u njihovoj kući. Nastaviću gdje sam noćas stao. Amin