Sjenke nad Evropom

Pisma sa sela kojeg više nema

Piše: Emilo Labudović

Pisao sam ti već da ovdje vrijeme teče izvan ritma na koji si naviknut, da se mjeri posebnim, mnogo širim, aršinima, i da dani liče kao jaje jajetu. Tako se i ova nedjelja skoro ničim ne izdvaja od juče a, sva je prilika, ući će i u ponedeljak u istoj odori, istim onim sporim korakom kojim se klupko trajanja namotava sa preslice vremena. Sunčano je, miriše na prve cvjetove trešanja, zuj pčela nadjačava žubor obližnjeg potoka, a stado ovaca vrijedno prebira po tek zazelenjelim pašnjacima. Nedjelja je, makar kalendar o tome svjedoči, ali jedini njen „svjedoci“ ovdje su ispregnuti Mitin „Dorat“ i plug ostavljen u pola brazde, jer ovdje se nedjeljom ništa krupno ne radi.

Ipak, čak i ovdje ova nedjelja ima u sebi nešto posebno, praznično i svečarsko. Vraćam se sjećanjem u vrijeme kada su ovaj dan krasile državne zastave, školske priredbe, izleti, parade… Dan u kojem se imenica „pobjeda“ pisala velikim slovom i bila prvo lice jednine države i naroda. Ovaj majski datum činio je dan posebnim, danom ponosa i danom osjećaja pripadnosti velikoj porodici pobjednika nad mrakom, nad zlom i nad zločinom. Ali, od svega toga, od sve posebnosti i značaja ovog dana, danas je ostalo samo sjećanje i pitanje: ko je to pobijedio našu pobjedu?

Decenijama je ovaj dan pripadao svima i svi su se ponosili njime. Bio je bilježen veličanstvenim predstavama snage i spremnosti da se zlo više ne ponovi a pobjeda brani i odbrani. Ali, vremenom, na sjaj pobjede nad fašizmom počele su da padaju sjenke, da se gase reflektori i da se u njegovom zaleđu rađa jedan drugi dan i datum. Dan i datum koji bi Dan pobjede učinio efemernim, nebitnim, zastarjelim i suvišnim. Evropa, ova današnja, slobodna i demokratska, toga dana se odrekla i zamijenila ga „svojim“. Dan u kojem se oslobodila aveti koja je njene narode koštala pedeset miliona žitelja, svjesno i vrlo namjerno „pokriven“ je datumom u kojem je francuski ministar, Robert Šuman, promovisao svoju ideju njene nove organizacije. Nesporno je da taj dokumenat, „rodni list“ današnje Evropske unije, zaslužuje svoj „dan“, ali zašto je odabran baš ovaj? Zašto taj dokumenat nije mogao biti promovisan dan prije ili dan kasnije, ili bilo koji drugi dan?

Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo da to „datumiranje“ nije bilo ni malo slučajno. Naprotiv. Namjera da se dan i značaj pobjede saveznika nad fašizmom marginalizuje i odbaci u drugi plan, više je nego očigledna. Kao što su i razlozi toliko očigledni da prosto bodu oči. Jer, teško je bilo graditi evropsko zajedništvo na liniji podjele između pobjednika i poraženih. Teško je, ako ne i nemoguće, bilo graditi Evropu bez Rusije a istovremeno slaviti onaj crvenoarmejski barjak na Rajhstagu.

Nepremostivu prepreku osjećaju novoevropskog zajedništva predstavljalo je fašističko nasleđe jedne NJemačke, Italije, Španije… Trebalo je, i bilo je nužno, sve te ružne mrlje, tragove nezapamćenih zločina i egzodusa čitavih naroda pokriti i prekriti „Odom radosti“. Trebalo je, a uz Dan pobjede bilo je nemoguće, prekriti velom zaborava Aušvic, Dahau, Treblinku, minimizirati Jasenovac, Sajmište, Jadovno… Amnestirati Šumarice, Kraljevo, Kozaru, razvijati pepeo nad Velikom, ućutkati vapaj iz „gradova mrtvih“ pod tratinama Gradine, „vozova smrti“ i dušegupki u kojima su zvjerski umirali milioni. Trebalo je da se zaboravi da je iz Potkozarja nakon rata prvi vojnik stasao za pušku tek 1952. godine.

Ali, „previše je rana a premalo dana da bi ih sve, kužne, prekrili smijehom“! Oda radosti nije mogla da prikrije lelek iz zabetoniranih jama – kosturnica, svečani koncerti filharmonija iz Beča i Pariza nijesu mogli da nadjačaju koračnice mrtve vojske od Vladivostoka do Berlina.Trebalo je, i moralo se, otići korak dalje u maskiranju i prekrajanju istorije u čijem su ogledalu lica mnogih Evropljana ličila na Arlekina. I učinjeno je. Reflektori su opet okrenuti Balkanu, srpski narod je opet „prozvan“ kao nekada „peto tri“! Da bi se zaboravilo na logore i zločine u njima, promovisana je i u rang genocida vazdignuta Srebrenica. Da se pokrije Ninberg, formiran je Haški tribunal čijih je hiljadu godina srpske krivice trebalo da spere krv sa svih evropskih zločinačkih ruku.

To što su Hitler i mnogi njegovi saradnici „pacovskim kanalima“, pod zaštitom i logistikom Vatikana, izbjegli zasluženu odmazdu „pokriveno“ je hapšenjem i ubistvom Slobodana Miloševića.

A, čujem, tepihom cvijeća usred Podgorice pokušava se zabašurti sjećanje na njeno višednevno „tepih bombardovanje“ od tih istih, navodno savezničkih, Evropljana onda kada u njoj više nije bilo vojnih ciljeva. I tako je dan sjećanja na pobjedu nad svim tim zlom sakriven Šumanovim danom, vijenci cvijeća na grobovima junaka zamijenjeni su cvijetnim aranžmanima po trgovima, a zvuci paradnih koraka ugušeni su taktovima bečkog valcera. Po njima će danas, čujem, ulicama grada otklecati gerijatrija navodnih antifašista predvođena onim Zuvdijom, i to će biti sve. Pobjeda u ratu poražena je u miru, Šuman je zastavu pobjednicu sa Rajstaga, krvavu i sa dvadeset miliona života plaćenu, bacio u prašinu, a crvenu zvijezdu zamijenio gomilom žutih. Da nije Moskve i Beograda, Dan pobjede bi bio zvanično proglašen mrtvim.

Ipak, ne zaboravi, uprkos svemu, svim maskama, cvijetnim aranžmanima, Zuvdijinom „maršu“, danas je, ipak Dan pobjede! Makar dan kada ćemo u Herceg Novom nastaviti pobjednički marš i jednu od najrigidnijih političkih soldateski u Evropi ovoga vijeka polako ispratiti u prošlost.