SAMO TI, DIJETE, GLASAJ!

Piše: Emilo Labudović

Samo ti, dijete, glasaj. Vrijeme je, a, pravo zboreći, nijesmo odavno. Od zadnjeg glasanja ovi te ih izabrasmo nijesu ni po mandata potrošili. A i nama milijega posla od glasanja nema. A osim toga, i ovi koje smo glasali vole da nas opet iskušaju i provjere jesmo li još njihovi i jesu li naši. I ne daj da te zbuni to što su promiješali karte pa se božje zore ne zna ko je s kim, ko je protiv koga i ko će koga. Sve su to oni isti, jednako naši i jednako njihovi, a najviše svoji.

Samo ti, dijete, glasaj!
Samo ti, dijete, glasaj, a, hvala Bogu, ima se i za koga. Rodilo kao malo kad ranije. Jesen je, valjda, pa rodilo svega u izobilju – tikava najviše. Sjedni pa razmisli, zašilji plajvaz, pa zaokruži. Ne zaokruži nego zaori, da se vidi i da rodi. Da rodi za kuću i oko kuće. Jesenja je sjetva, kažu stručnjaci, najberićetnija.

Samo ti, dijete, glasaj!
Ako si još neodlučan i ako su te prošli put prevarili, ne daj se sada, sokole. Ne daj da te vuku za nos (za uši će te kasnije) nego oslušni pa razaberi. A imaš i šta čuti, mada ti parole zvuče poznato i pomalo izinđalo, kao izvađene iz babinog kovčega sa tavana u kojem je čuvala ukopno ruho. Oslušni, pa zaorcaj, rode, jer, kažu, da „ovako više ne može“. Naivno, zar ne? Možemo mi podnijeti i triput gore, samo kad se zaintačimo. Vele, takođe, da je „vrijeme za red“, mada smo mi baš sa tim „redarima“ uneredili motku za ihahaj vremena. A ako ti i nije baš do reda, „pokreni stvar naprijed“ i daj im šansu da se dokažu „riječju i djelom“. Dobro, de, znam, znam, reći ćeš da su se baš ti i riječju i djelom nadokazivali toliko da više ni sebi samima ne vjeruju. I ne budi toliko nakraj srca što se onaj ortoped slikao sa onim sa potjernice, možda je čovjek uštuknuo palac a ljekarska etika nalaže da se pomogne svima, bez razlike.

Samo ti, dijete, glasaj!
Zaošijaj tako da ti srce u olovci prepukne (bolje u olovci nego u grudima), zareži „još jače“ jer, evo ispada da ono prošlo „jako“ niti je potrajalo niti je stvar mrdnulo sa mjesta. Ili će biti da su onomad upirali u pogrešna kola, a trebalo je „za bolje“, naprednije, bogatije. Ne znam samo jesu li promijenili konje jer su oni prethodni vukli svaki na svoju stranu. Ali, kako god da odlučiš, „budi svoj“ jer njihov si i svakako i odavno, samo te, kao sito u rukama valjatne domaćice, uzalud bacaju tamo i ovamo, a kukolj nikako da otpadne.

Samo ti, dijete, glasaj!
Šta god da zaokružiš, doći će ti na isto. Jer niti će Podgorica mrdnut s mjesta niti ćemo mi biti za dlaku drugačiji. Bolji – ni za toliko. Grad će i dalje biti „naš“ i svačiji, a najčešće ničiji, neka vrsta izbjegličkog naselja u koje se, s konca i konopca, sljeglo sa svih strana i rasporedilo kako je kome moglo biti. To što se kasnije ispostavilo da nam mnogo toga što život znači ne može biti samo je potvrda one narodne da je „zakašnjela pamet Šarovu pod rep“! Dakle, zaokruži, ali se „stanu“ ne nadaj, pokupiše ih ovi koje zaokružuješ. Ali, budi uporan, ne mogu oni tebe ignorisati onoliko koliko ti njih možeš zaokruživati.

Samo ti, dijete, glasaj!
Zaokružio ti ove ili one, jedno nam ne gine: uskoro ćemo opet. Jer nema te kombinacije koja može da obezbijedi harmoniju duže od pola godine i nema toga majstora koji naše rogove može da sabije u jednu vreću. Znam ja nas, jeb’o ti nas, što bi rekli oni koji nas znaju bolje od nas samih. Kako god da ih spakuješ, unutar je roba jedna te ista, uglavnom kvarna ili sklona kvarenju, pa je iskustvo na stranih onih koji tvrde da što mi znamo zapržiti papazjaniju ne mogu ni najbolji evropski kuvari. A oni su u spravljanju bućkuriša te vrste majstori nad majstorima. Ali, i njima smo, vjeruj, dohakali. Jer kad im jednom, kad nas i ako nas ikad puste u njihov tor, banemo sa ovoliko evropskih partija ima da se strave. Oni nas decenijama drže na uzdi i podalje od sebe, a mi već namakli Evrope toliko da je više nosit ne možemo.

Samo ti, dijete, glasaj!
A možda bi ti najlakše bilo da zažmuriš i ubodeš olovkom tamo gdje te ruka povede, jer šta god da zaokružiš biće po starom, što će reći, svejedno: ti biraj a oni će nam izabrati. I muljaće to toliko da će nam jednom sve biti isto. Ali, nemoj da te ovo obeshrabri, zaokruži, ako ne ni zbog ničeg drugog a ono makar zbog samih izbora. Jer, još da nam nije njih sve bi ovo bilo mrtvo more, žabokrečina pod kojom se „od miline jedva diše“!

Samo ti, dijete, glasaj.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)