Piše: Emilo Labudović
Nijesam iz toga doba, starije je to od mene, ali koliko me služi pamćenje na gomile lekcija iz istorije i hiljade pročitanih stranica, sve ovo danas mi liči na ono vrijeme kad je ćutala pamet a govorili topovi. Evropa danas kao avet aveti, liči Evropi uoči Velikog rata. „Malo su samo promijenili glumce, ali isti je komad, isti zaplet i kraj“!
Evropa, ova nova, očigledno želi da naplati dugove koje nije naplatila ona stara, s tim da su i potražioci i dužnici isti. Promijenjen je samo „posrednik“, pa to više nijesu Čehoslovačka i njeni Sudeti već Ukrajina i njen Azovstalj. A isto kao ona, i ova Evropa zahtijeva da se ubice proglase žrtvama, da se branitelji označe kao agresori a da se sloboda okuje u okove nacifašizma koji se, kao vampir iz groba, opet budi, žedan krvi i krvoprolića. Ona Evropa, poražena i oslobođena, taj svoj poraz i slobodu želi da anulira novim požarom koji, kad plane, neće znati za granice. Stara Evropa novoj ispostavlja račun tragom čuvene izjave maršala Žukova da „Evropa nikad neće oprostiti što je oslobođena od fašizma“!
A i u Crnoj Gori ništa novo. Ova Crna Gora je ona koju, kad u Briselu kihnu, trese žestoka groznica, a temperatura joj skače kao luda. Evropa okom, ponekad i preko Zagreb, a Crna Gora skokom. U brodu bez kormilara, (makar se zvao i „Jadran“), ali nikako da iskoči iz potpalublja. Predsjednik i premijer nam se utrkuju ko će na koga žešće da pljune i ko će, čim izađu preko grane, niže da se sagne i natrći. Jer, samo će tako, kažu, „Đura oprostiti što nas je tukao“!
I tako, točak istorije samo opisuje novi i novi krug sličan svim prethodnim. Evropa tuče po Evropi, (ne)svjesna da tim egzorcizmom ne istjeruje već opet utjeruje đavola u nju. Crna Gora, opet, ljubi lance i slavi poraze, a dok se sve to odvija, dok nastavljači ideologije ustaše Ranka i brata mu Mila, na ovaj jad i sramotu kojima smo okruženi, jurišaju dimnim bombama, fukara se, što bi rekao Andrić – bogati. Kad kažem fukara, za razliku od Andrića koji je pod tim turcizmom izvorno podrazumijevao sirotinju, ja tome pojmu pridajem ono značenje koje mu je naš narod davno dao, značenje ljudskog taloga i moralnog dna.
Umjesto da se zasuču rukavi i opljune u šake, pa da se zabrazdi, bivši ministri nam oru u Spužu. Bombe one prave, još nijesu počele da padaju, ali nam institucije države, od Ustavnog suda pa do mjesnih zajedica, liče na Hirošimu 1945. Širom države, šačica nadobudnih idiota, umišlenih da su od Boga a ne od naroda dati, taj isti narod tucaju u zdrav mozak i prave postizborne cirkusijade. A Dritan, onaj isti Dritan kojeg su neki moji u zvijezde okivali (jer je, čoče, potpisao Temeljni), danas svim silama i Adžićima potvrđuje da se resetovao i vratio na fabričko podešavanje. Milu u naručje.
Kad se sve sagleda objektivno i hladne glave, ako je takvo stanje u ovom stanju (i sranju – da izvinite) uopšte moguće, onda pitanje iz naslova ovoga teksta gubi svaki smisao. Kao što su se u magluštini nezajažljive nacističke a navodno „evropske“, politike nekada gubili glasovi razuma koji su onda upozoravali na pogubnost pojave „kaplara sa brčićima“, i ovje kod nas to pitanje ima još manje smisla. I čini se da ko god da zajaše bagljivu kobilu kojom tako dugo „putujemo u Jevropu“, skorije neće svanuti. A i kako bi nam svanulo kad sunce čekamo od Zapada?
Ko ne poludi – nije normala.
I, da, srećna Slava, Srbadijo, i neka nam Sveti Nikola otvori oči da vidimo gdje smo i kojim nam putem valja naprijed.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
