Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrane kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvaćati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.
Književnost i totalitarizam
Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrasne kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvatati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.
Na početku svog prvog govora rekao sam da ovo nije doba kritike. Ovo je doba borbe a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopštijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granica normale, a to je dovelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice.
Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrasne kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvatati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.
Živimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje imati iluziju da je nezavisan. U svemu što smo rekli o književnosti i naročito u svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeću činjenicu. Čitava moderna evropska književnost – govorim o književnosti proteklih četiri stotine godina – izgrađena je na konceptu intelektualnog poštenja ili ako vam je milije, na Šekspirovoj maksimi: »Prema samom sebi budi iskren«.
Prva stvar koju tražimo od pisca jeste da ne laže, da kaže što zaista misli i zaista osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jeste da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku nego za stvaralačku književnost, u kojoj izvjesna količina izvještačenosti i neprirodnosti, pa čak i izvjesna količina očiglednog sljepila ne smetaju tako dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.
Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerovatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane opštesvjetski. Očigledno je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centralizovanu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavno implikacije toga nijesu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moralizovanog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život.
Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom.
Sada, na osnovu postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere nepoznate bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je primijetiti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom već i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuje izraziti – čak i zamisliti – izvjesne ideje, već vam diktiraju što morate misliti, stvaraju za vas jednu ideologiju, pokušavaju vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti sistem rukovođenja. U najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam vas izoluje od ostatka svijeta, zatvara vas u vještački univerzum u kojem nemate mjerila za upoređivanje. Totalitarna država nastoji, pod svaku cijenu, kontrolisati misli i osjećaje svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontroliše njihove postupke.
Za nas ovdje važno je sljedeće pitanje: može li književnost preživjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se mora kratko odgovoriti da ne može. Ako totalitarizam postane opštesvjetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestaće postojati. I neće biti dovoljno reći – kako bi u prvi mah moglo izgledati prihvatljivo – da će nestati samo književnost postrenesansne Evrope.
Postoji nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, bilo u Evropi, bilo na Istoku. Najvažnije je da se ortodoksni sistemi prošlosti nijesu mijenjali ili barem nijesu mijenjali brzo. U srednjovjekovnoj Evropi crkva je diktirala što morate vjerovati, ali vam je barem dopuštala da zadržite ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u većoj ili manjoj mjeri, odnosi i na hrišćanina, hindusa, budista ili muslimana danas. Na određen način njegove misli su ograničene, ali on čitav svoj život proživljava unutar istog sistema misli.
Njegovi osjećaji nijesu pod pritiskom.
Kod totalitarizma je upravo suprotno. Posebnost je totalitarne države da kontroliše misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan. Njoj trebaju dogme, jer joj je potrebna apsolutna poslušnost podanika, ali ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama politike sile. Proglašava se nepogrešivom, a istovremeno napada sam koncept objektivne istine. Uzmimo grub, očigledan primjer – svaki Nijemac morao je do septembra 1939. gledati na ruski boljševizam sa strahom i odbojnošću, a nakon septembra 1939. morao ga je posmatrati s udivljenjem i simpatijama. Ako Rusija i Njemačka zarate, što se može dogoditi u sljedećih nekoliko godina, dogodiće se druga, jednako snažna promjena.
Emocionalni život Nijemaca, njegove ljubavi i mržnje, moraju se, prema potrebi, promijeniti preko noći. Mislim da ne treba ukazivati na djelovanje svega toga na književnost.
Jer pisanje je u velikoj mjeri pitanje osjećaja koji se ne mogu kontrolisati izvana. Lako se praznim riječima prikloniti ortodoksnom sistemu datog trenutka, ali pisanje od bilo kakvog značenja moguće je jedino onda kad čovjek osjeća istinu onoga što govori; bez toga, stvaralački podsticaj ne postoji. Sve činjenice koje znamo nagovještavaju da su iznenadne emocionalne promjene koje totalitarizam zahtijeva od svojih sljedbenika psihološki nemoguće. To je glavni razlog zašto vjerujem da ukoliko totalitarizam pobijedi u čitavom svijetu, književnost kakvu smo do sada poznavali, više neće postojati. U stvari, do sada je totalitarizam imao takav uticaj. U Italiji je književnost bila osakaćena, dok je u Njemačkoj gotovo prestala postojati. Najkarakterističnija aktivnost nacista je paljenje knjiga. Čak ni u Rusiji književna renesansa koju smo nekada očekivali nije se dogodila, a pisci koji su najviše obećavali pokazali su izrazitu sklonost prema samoubistvu ili su nestali u zatvoru.
Prije sam rekao da liberalni kapitalizam očigledno ide svom kraju, i možda je stoga izgledalo da tvrdim kako je sloboda misli neizbježno mrtva. Ali ne vjerujem da je tako i jednostavno bih u zaključku rekao kako vjerujem da nada u spas književnosti leži u onim zemljama u kojima je liberalizam pustio najdublje korijene – u nevojničkim zemljama, u Zapadnoj Evropi i obje Amerike, Indiji i Kini.
Vjerujem – što ne mora biti više od pobožne nade – da će iako dolazi vrijeme kolektivizovane ekonomije, te zemlje znati stvoriti oblik socijalizma koji nije totalitaran, u kojem će sloboda misli uspjeti preživjeti nestajanje ekonomskog individualizma. To je, u svakom slučaju, jedina nada za koju se može uhvatiti svako ko se brine za književnost. Ko god osjeća vrijednost književnosti, ko god vidi centralnu ulogu koju ona ima u razvoju ljudske istorije, mora takođe vidjeti da je suprotstavljanje totalitarizmu pitanje života i smrti, bez obzira da li nam je nametnut izvana ili iznutra.
Džordž Orvel
