Preko Jarinja u jednom pravcu: Sa KiM otišlo 2.000 srpskih porodica, šta kažu oni koji ostaju

Ništa bolje od trenutnog, jutrošnjeg, današnjeg, jučerašnjeg stanja na administrativnom prelazu Jarinje ne odslikava trenutnu situaciju, težak i tragičan položaj Srba na Kosovu i Metohiji.

Sa Kosova se može u centralnu Srbiju, prelaz je širom otvoren, iz centralne Srbije na Kosovo – niti može a i oni koji bi preko, na Kosovo bi samo iz teške nevolje i prijeke potrebe.

I, nije to tako na Jarinju od 24. septembra ove godine i tragičnih događaja u Banjskoj, nije ni od prošle godine, ni od 1999. za Srbe i na sjeveru Kosova i Metohije i širom Kosova to je tako već – decenijama.

Naučni saradnik Instituta za srpsku kulturu u Leposaviću, istoričar dr Petar Ristanović proljetos je za „Kosovo onlajn“ iznio podatak da je sa Kosova, od početka 60-ih godina 20. vijeka pa do 1989. godine, prema njegovim istraživanjima, iseljeno između 130 i 140 hiljada, odnosno 40 odsto svih Srba koji su tamo u to vrijeme živjeli. Ristanović koji je doktorirao na temu ‘Srpska intelektualna elita i kosovsko pitanje 1974 – 1989’ podsjetio je i da iseljavanje Srba sa Kosova traje i 50-ih i 60-ih godina 20. vijeka, a da od sredine 60-ih godina – eskalira“.

„To je ogroman broj i taj broj nije bio tajna, ljudi su o tome znali i ljudi su o tome neformalno pričali, ali je sve do početka 80-ih cenzura u Jugoslaviji bila jaka i o tome nije smjelo da se govori javno“, rekao je Ristanović.

Podatak koji je juče u Tirani iznijela predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić da se samo od kraja maja ove godine do prije koji dan,  sa Kosova i Metohije iselilo 2.000 srpskih porodica, 14 dnevno, i porazio je, a ujedno i potvrdio Srbima sa Kosova samo ono što svakog dana gledaju svojim očima.

„Činjenica da se iz moje zgrade u Sjevernoj Mitrovici u kojoj je dvadesetak stanova samo u poslednja dva mjeseca iselilo šestoro ljudi, otišli su u centralnu Srbiju, tiho, da niko ne zna i niko ne čuje, uklapa se u ovo o čemu je govorila predsjednica Vlade. Pričam sa komšijama, prijateljima, poznanicima, tako je i u drugim zgradama, drugim naseljima ovde u Sjevernoj Mitrovici, ali i u drugim gradovima na sjeveru, a duboko vjerujem da ni u enklavama južno od Ibra nije ništa bolje“, kaže jutros jedan od naših sagovornika iz Sjeverne Mitrovice.

Podaci koje iznosi Vlada Srbije, juče premijerka, prije nekoliko nedelja direktor Kancelarije za KiM Petar Petković prema kojima se od početka godine sa Kosova odselilo 11 posto Srba, samo pokazuju, kažu sagovornici RT Balkan, kuda idu Srbi sa Kosova i kakva je sudbina onih koji su ostali.

„Konstantan strah koji traje decenijama i koji se svakodnevno povećava, pritisci koji povremeno eskaliraju, upadi specijalaca koji nas više ne maltretiraju po kontrolnim punktovima i u bazama pored puteva nego odnedavno u našim stanovima i kućama, neosnovana hapšenja, prosto svakoga od nas teraju da razmišlja na temu odlaska. Ništa manje strašan nije ni osjećaj da smo prepušteni sami sebi, da nam pored svega ostaje samo da se Bogu molimo da nas sačuva, da spasi nas i naše porodice“, jetko kaže jedan od naših sagovornika.

Slično misli i govori, komentarišući podatak koji je juče iznijela premijerka Ana Brnabić, i naš drugi sagovornik iz jedne od enklava južno od Ibra. I kod njega se, kaže, malo – malo pa čuje da je neko otišao, čitava porodica, tiho, bez pozdrava. Da je prodata jedna kuća, druga, imanje. Jedni odlaze, drugi se spremaju.

„Ljudi odlaze i ne vraćaju se jer im je zgažena nada da će biti bolje, a, čekajući to bolje već su prošle 23 ili 24 godine. Šta je konačni izbor, šta čeka nas koji smo još ovdje – ne znam? Ne znam ni da li je ovo smrzavanje pred svanuće slobode, volio bih da doživim taj trenutak ako je moguće, ali, nade je sve manje… Podaci o iseljavanju koje ovih dana čujemo samo su novo razočarenje, tjeraju na brigu, u apatiju, potvrda su onoga što sopstvenim očima gledamo svaki dan a ne želimo da vjerujemo da je istina. Lažemo sami sebe da nije tako“, kaže on.

I jedno pitanje, teško kao crna zemlja – zašto se ovi podaci iznose baš sada, možda da se pokriju neki naši srpski promašaji, loše procjene, potezi? I sada i godinama, decenijama unazad.

„Ako se podatak koji je juče iznijela Ana Brnabić odnosi na period od 21. maja ove godine, onda, možemo samo zamisliti kako je poslednjih nedelja posle najnovijih hapšenja, prebijanja ljudi, upada u bolnice, stanove, pretresanje saniteta… Neki ljudi su jači, izdržavaju sve, jednostavno, zainatili su se, neće da odu i po cijenu života, drugi se boje, ne za sebe, nego za djecu, porodicu, lome se nedeljama i mjesecima, godinama, i na kraju se slome, odu. Pričam prije koji dan sa komšijom, zaboljela me je svaka njegova riječ, kaže – trenutno je situacija takva da možemo da biramo, ili da odemo sami, tiho, da nas niko ne čuje i ne vidi, posramljeni, ili da čekamo traktore, mada, prije će biti da ćemo otići prije neko što traktori krenu. Eto, to je naš izbor“, kaže naš sagovornik iz Sjeverne Mitrovice.

Prepunila se odavno vreća strahova, neizvjesnosti, stravičnih pritisaka, dječjih suza, dugih cijevi, pucnjava, hapšenja…

„Jedno je moj inat, inaćenje mog oca, braće, mojih kumova poznanika, zakletva da nećemo odavde, drugi kraj je briga za porodicu, za djecu… Imam li pravo da ih zadržavam ovdje u ovoj strašnoj atmosferi, sa specijalcima pod prozorom, na ulici, sa strahom sa kojim živimo, sa činjenicom da ne mogu da pustim djecu na ulicu, i, imam li pravo da ih odvedem odavde… Strašne su to dileme sa kojima se suočavamo svakodnevno, bolne, jezive“, ponavlja jedan od Srba iz Mitrovice svaki put kad se čujemo.

Ako je za utjehu, sarkastično kaže, nije on prvi u familiji suočen sa takvim izazovima i dilemama. Sa njima su se susretali i njegov otac i djeda i pradjeda, od kako znaju za sebe i od kako su na Kosovu.

„Negdje sam davno pročitao da je Redžep Mitrovica, jedan od njihovih ideologa rekao da su Srbi na Balkan došli na silu, da silom moraju i otići, a da je na njima Šiptarima da obave taj zadatak. Znamo sa čim se suočavamo, pitanje je sada je li naš odgovor adekvatan, je li mogao biti bolji, proračunatiji, jači, primjereniji zlu sa kojim se suočavamo, znamo li šta radimo“, pita naš sagovornik dobro upućen u ovdašnje prilike.

Podsjeća da se podatak koji je juče iznijela Ana Brnabić savršeno uklapa u drugi, od prije dvije decenije, da je od 10. juna 1999. godine i početka pogroma, stravičnog protjerivanja Srba sa Kosova i Metohije, kada je na desetine hiljada Srba u nekoliko talasa bilo prinuđeno da napusti svoje kuće, sela, gradove, od 437 mesta u kojima su Srbi živeli do 1999. godine, etnički očišćeno 312 naselja! Dalje, da je samo od popisa 1981. do popisa 1991. broj Srba na Kosovu pao je sa 210.000 na 194.000, a za tih deset godina broj Albanaca porastao je sa 1.226.000 na 1.596.000. Pa dalje, da je broj Srba na Kosovu sa 276.000 koliko ih na ovim prostorima bilo 1939. godine, 80-tak godina kasnije pao na – 90, 80, možda 70.000, da je od 1876. do 1915. godine iz Kosovskog vilajeta protjerano između 200 i 400 hiljada Srba.

„Podatak Ane Brnabić samo je još jedan u tom dugom i predugom nizu, dokaz da se ovdje ništa ne mienja, da nas, iz generacije u generaciju čekaju iskušenja, stradanja, pogromi, otimačine, krv… I kako ja sada da nađem odgovor, da ga dam svojoj djeci, kako da donesem odluku koja bi bila prava, pravedna, poštena, po ljudskim i Božijim zakonima a ne pogriješim. Kako kad ga nisu našli ni moj otac, ne đed ni prađed? Sa druge strane, odlukom da ostanu na Kosovu, a zbog toga sam ja danas ovdje, oni su poslali poruku i meni i mojoj djeci šta nam je činiti. Kome je bilo teže, njima onda ili nama sada“, pita jutros iz Sjeverne Mitrovice jedan od Srba, starosjedilaca.