“Pošto Nikolaidis predlaže da se Srbiji pošalje ništa – neka pošalje svoje knjige i tekstove“
piše: Luka Radonjić
Kutak koji na portalu Al Jazeera Balkans ima pisac Andrej Nikolaidis, izgleda, najpreciznije kao tabla predviđena za pamflete protiv Srpske crkve, tradicionalne Crne Gore, Srbije i posebno – mitropolita Amfilohija.
U borbi protiv njenog najpoznatijeg predstavnika, on je sa tradicionalnom Crnom Gorom ostvario i nešto zajedničko. U crnogorskim štampanim medijima u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. vijeka, među najprisutnijim riječima su: “srpska” i “srpsko”.
Veoma slično kao i kod Nikolaidisa. Samo, razumije se, u drugačijem kontekstu. Podsjeća njegovo parče na ovom portalu, istina samo vizuelno i nikako drugačije, na ambijent novinarske ili detektivske kancelarije, kakvu viđamo u filmovima a u kojima je glavni protagonista okružen zidovima koji su prekriveni cjeduljicama i fotografijama.
Tako izgleda i pomenuti kutak ovog zanesenjaka odlučnog da dešifruje i riješi sve zagonetke i misterije svijeta koji je pod velikosrpskom okupacijom i zavjerom. Pod “svijet” se, dakako, misli na njegov, jer njegov svijet zaista jeste ne okupiran, nego preokupiran srpstvom.
Na početku najnovijeg teksta, bivši savjetnik bivšeg predsjednika parlamenta CG Ranka Krivokapića i jedan od glavnih snabdijevača narativima antisrpske propagande u MNE, ničim izazvan saopštava jednu beznačajnu informaciju – da ne koristi fejsbuk, ali da ima vajber.
Ovaj dio za fb ostao bi nezapažen da nije sljedećeg. Tekst nosi naslov: “Ne vjeruj Vučiću ni kad respiratore poklanja”. Nekoliko dana prije teksta, ispod moje objave, jedna fb prijateljica u posve ironičnom komentaru napisala je: “Ne vjeruj Srbima ni kad brašno i respiratore nose”. Ako je plagirao, izostavio je da plagira najvažnije – žanr.
Ako nije plagirao, već je do toga došao iscrpnim umnim naporima, onda je to još bolje. Osim za autora, naravno, jer ono što je već prethodno ismijano i što u CG služi satiri, on nalazi kao novo i još ga kruniše naslovom. Čega se pametan stidi…
Zanesenjak u tekstu otkriva da se već mjesecima vodi akcija “Srpski Lovćen 2020”, kojom rukovodi Vučić a u okviru koje je “na Crnu Goru ispaljeno pedesetak hiljada eksplozivnih medijskih sadržaja”. A onda je izgarajući u razotkrivanju zamki velikosrpske hegemonije, oduševljen i osokoljen potezom Milutina Simovića i Vlade CG, u jurišu napisao da se u njoj može pročitati kratko i jasno “Mrš!” Srbiji.
U tim riječima “Mrš Srbijo”, ovaj pisac, pretpostavlja se, popeo se na vrh svog brežuljka sa osjećajem kao da je na planini i našao svoj literarni vrhunac. Ipak, u tome nije kraj ovoj epopeji. Naprotiv, dolazi do potpunog obrta. Nakon što je podržao Simovićevu i naglasio svoju principijelnost po svaku cijenu, pa i po cijenu života, dakako tuđih, Nikolaidis usporava i mijenja kurs, objašnjavajući da je svijet, ipak, pijaca, i kaže: “I ja bih odbio pet respiratora…
Ali ako bi Vučić ponudio deset to bih uzeo”. I pustio Vučića, kaže, da misli da je pobijedio. Vjerovatno bi slično postupio i za sebe, i svoje tekstove, vjerovatno ne bi ni dizao cijenu pretjerano, ali je najvjerovatnije od svega toga, da mu nijedan Srbin počev ili zaključno sa Vučićem, ne bi ponudio ni cent.
Tekst se završava porukom, da u znak zahvalnosti za respiratore, Vlada CG pošalje Srbiji par tona Istorije Crnogorske pravoslavne crkve. Istorija naše Mitropolije obimnija je od toga, i ne mjeri se tonama. Nema cijenu, ali ima izuzetnu vrijednost. Dok sa druge strane, ako se govori o kanonski nepriznatoj organizaciji pod naslovom koji se nudi, onda Nikolaidis ustvari predlaže da se Srbiji pošalje – ništa. A ako već predlaže da se pošalje – ništa, onda može on poslati Srbiji – svoje tekstove i knjige.