POMRAČENJE

Piše: Emilo Labudović

Dan je uveliko, a kao da još nije svanulo. Nebo olovnosivo, prijeteće, magle nasrnule na planine, rosa, raskaljani putevi kao svjedoci noćnog orgijanja kiše, a tišina, zagrobna, zacarila i pogasila sve što se životom glasa. Sve podsjeća na onaj magnoveni i zastrašujući trenutak kad se sunce pomrači i usred dana nastane noć. Utisku pomračenja doprinose i užasavajuće vijesti, prizori iz najcrnjih noćnih mora iz kojih nema spasonosnog buđenja.

Termin „pomračenje“ vuče korijen iz grčke riječi ekleipsis što bi se dalo prevesti kao napuštanje, nestajanje, propast…Šta god da se odabere, sluti na nestanak i najgore posledice. Mada se kao termin najčešće koristi za opis posebnih položaja nebeskih tijela kada, sa pozicije posmatrača sa Zemlje, ona zaklanjaju jedno drugo, u svakodnevnoj upotrebi se odomaćio i kao posebno stanje ljudske svijesti, onaj momenat kada se pokidaju veze sa razumom i poimanjem stvari baziranom na njemu, na iskustvu i prihvaćenim društvenim normama koje nas, kao vrstu, odvajaju od životinja. Ili, kraće rečeno, kad se u čovjeku probudi zvijer i isplivaju primalni nagoni naših praprapredaka dok su još skakali s grane na granu.

Za razliku od pomračenja kao astromomske pojave i kategorije, koje traje izvjesno vrijeme i nakon čega se, bez vidljivih posledica, sve vraća redovnom stanju i poretku stvari, pomračenje ljudskog uma skoro nikad ne biva bez posledica, manje ili više tragičnih. Izložen svakodnevnom stresu različitog porijekla i stepena, nesiguran, otuđen, uplašen, izgubljenih perspektiva, često odbačen i neshvaćen, bolestan, isfrustriran, čovjek današnjice je na ivici ambisa i dovoljan je samo okidač za sunovrat u crnilo bez povratka. Skoro da nema dana kad neki od stravičnih događaja ne posvjedoče o posledicama najtežeg oboljenja savremene civilizacije – oboljenja otuđenosti. Svedeni na komunikaciju društvenim mrežama koje su više mreže nego druženje, zatvoreni u sopstvene čaure kao u srednjevjekovna utvrđenja opkoljena iracionalnom stvarnošću, bolujemo često nesvjesni svoje bolesti, sve dok ne bude prekasno. „Bio (ili bila) je, miran, tih, povučen, mrava ne bi zgazio, i odjednom ne znamo šta mu bi“, najčešći je komentar sredine, komentar koji samo potvrđuje koliko se ne poznajemo i koliko smo, bez obzira na prostornu i emotivnu blizinu, zapravo daleki jedni od drugih svjetlosnim godinama.
Pomračenje ljudskog uma se, na žalost, najčešće manifestuje nedužnim žrtvama čiji broj jedino zavisi od okolnosti. Teško je, tragično je, nenadoknadivo je… Cetinje je lelek nad lelecima, ali nije jedino. Ali, i od crnog ima crnje. To „crnje“ je stanje kolektivnog duha koje je na ivici pomračenja, nalik na, kako to slikovito reče doktorka Popović – Samardžić, „ekspres loncu bez ventila“ u kojem ključa i vri do ludila. Objektivni posmatrač sa strane takvo društveno stanje vrlo lako bi prepoznao i u Crnoj Gori. Količina nepodnošenja, sukoba motivisanih svim mogućim i nemogućim, najčešće potpuno iracionalnim, razlozima, izlivi otvorene mržnje, optužbi, istorijske i paraistorijske starodužine, vješto kanalisana negativna društvena energija, stvorili su stanje u kojem se vrlo lako može desiti pomračenje. U tom ekspres loncu dovoljna je mala iskra pa da eksplodira sa posledicama kakvih smo se, na žalost, nebrojeno puta osvjedočili kroz istoriju. Namnožilo se piromana koji podžižu, misleći kako su u stanju da kontrolišu vatru i njeno širenje, nesvjesni da je svaki veliki požar sa nesagledivim posledicama krenuo kao mala, tiha i prijatna vatrica.
Crna Gora je od juče – Cetinje. Ubijena, utučena, zgrožena, izgubljena… I nijesu joj samo zastave na pola koplja. Sva je nikom poniknuta. Ali, mada nije prilika, i zaista mi je žao, žao nevinih žrtava, ono dvoje djece pogotovo, ne mogu a da se ne sjetim i onih drugih cetinjskih zastava koje su na pola koplja razuma jer uporno žele da ih isture gdje im mjesto nije. Ovi dani, dani iskrene tuge i saosjećanja bi trebalo da sve nas osvijeste i upozore kako se do tragedije može sa vrlo malo. Cetinje prije svih. Jer, ko se vatrom igra, kad tad se njome i opeče.

A kiša, oblaci, magle, studen i poražavajuća tuga nikako da minu. Provedri nam povrh Gore Crne!!!