Crna Gora je, za neke nažalost, a za druge na sreću, jedna od država čija je vlast odlučila da prizna južnu srpsku pokrajinu Kosovo kao nezavisnu državu.
Nije to bio prvi put da se građani Crne Gore ništa ne pitaju u vezi važnih odluka, ali ta kontroverzna odluka tadašnje vlasti, konkretno Demokratske partije socijalista, još uvijek izaziva polemike i podjele u crnogorskom društvu.
Tog 8. oktobra 2008. godine crnogorska vlada na čelu sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem, odlučila je na sjednici da prizna lažnu državu Kosovo kao nezavisnu. Odluku Vlade je saopštio bivši ministar vanjskih poslova – Milan Roćen, navodeći da je odluka o priznanju „nezavisne suverene države Kosovo“ donesena jednoglasno i da je u skladu sa Ustavom Crne Gore.
„Ovo nije odluka protiv Srbije“, rekao je tada Roćen i izrazio uvjerenje da će dvije bliske države ostati u prijateljskim odnosima.
Prema njegovim riječima, Crna Gora je čvrsto opredijeljena da dalje razvija prijateljske odnose sa Srbijom.
„Ovim činom nadamo se da ćemo pomoći Srbiji da se posveti ciljevima koji otvaraju njenu evropsku perspektivu. Očekujemo da će Srbija pokazati odgovornost i da će se ponašati racionalno i pragamtično“, rekao je Roćen.
Licemjerne izjave tadašnjeg ministra vanjskih poslova dolile su samo ulje na vatru i izazvale još veći revolt kod crnogorskih građana koji su većinski protiv nezavisnosti južne srpske pokrajine.
Građani su negodovali, protestovali, ali odluka Vlade Mila Đukanovića je i dan danas na snazi.
I bivši premijer Duško Marković je 2018. godine u jednom intervjuu priznao da je preko 85% građana Crne Gore bilo protiv priznanja nezavisnosti Kosova*, ali da je Vlada ipak odlučila da donese tu odluku.
Došli neki novi, ali nastavili po starom
Sada, petanest i po godina nakon prizanja, došli su neki novi ljudi i zasjeli u fotelje ministara. Građani su se nadali da će nove Vlade, nakon 30. avgusta 2020. početi odgovornije da se ponašaju i da uvažavaju stavove većine građana. Međutim, to se nije dogodilo, jer i neki od ministara u 44. Vladi nastoje, poput nekadašnjih DPS ministara, da većini nameću stavove manjine.
Zbog čega se ne odvaži minimum dvadeset i pet poslanika u Skupštini Crne Gore, predsjednik države ili Vlada, pa predlože da se raspiše referendum, da se crnogorskim građanima konačno pruži mogućnost da jasno kažu šta misle o nezavisnosti južne srpske pokrajine?
Ako već ne žele da dopuste građanima da se izjasne na referendumu, zbog čega se Milojko Spajić, Maida Gorčević, Jakov Milatović i ostali ne potrude da nam pojasne zbog čega je za Crnu Goru i njene građane dobro da Crna Gora bude jedna od država koje priznaju nezavisnost lažne države Kosovo?
Koju su nam ekonomski i drugi benefiti od te odluke?
Najbolje bi bilo da pojedinci priznaju, ako su (bili) ucijenjeni od strane nekih zapadnih centara ili ako su im obećani lični benefiti i podrška, ukoliko budu ispunjavali domaće zadatke.
Čak ni sve države Evropske unije se ne mogu usaglasiti oko ovog delikatnog pitanja, ali Crna Gora i njeni vizionari koji su sjedjeli i sjede u Vladi, ipak vjerovatno imaju neki debeli razlog zbog kojeg istrajavaju u promovisanju ideje nezavisnog Kosova* i narušavanja odnosa sa bratskom državom Srbijom.
I da se ne zaboravi Metohija je bila dio Crne Gore:
