Podići spomenike zahvalnosti Srbiji za pomoć koju je pružila Crnoj Gori nakon zemljotresa 1979. godine

Crnu Goru je prije 41 godinu pogodio razorni zemljotres sa velikim brojem žrtava i ogromnim razaranjima. Uz podsjećanje na te teške trenutke, neophodno je sjetiti se i činjenice da je jedna republika punih deset godina izdvajala pomoć za Crnu Goru, za obnovu njene porušene infrastrukture, za bolnice, vrtiće, škole, stambene zgrade, hotele…

Čitavu deceniju svaki zaposleni u Srbiji izdvajao je 1 odsto od bruto ličnog dohotka kako bi Crna Gora sanirala ogromnu štetu. Takva pomoć nije nigdje zabilježena u savremenom čovječanstvu. Posebno kada se uzme u obzir da je solidarnost i pomoć ostalih republika, pa i zaposlenih u samoj Crnoj Gori, prestala nakon godinu, dvije i najviše tri godine.

Međutim, umjesto vječne zahvalnosti Srbiji i njenom narodu, koji je isti kao i narod u CG, u današnjoj CG postoji jedan sloj društva koji je izgradio bolesnu, patološku, bezrazložnu mržnju prema toj državi, srpskom narodu, SPC… Teško da istorija ili sociologija mogu dati odgovor na ovo pitanje koje samo zadire u polje medicine. U gotovo sto godina zajedničkog života građana Srbije i Crne Gore u jednoj državi, nikada ovdašnji ljudi nisu imali nikakvu neprijatnost od Srbije već samo korist i bratstvo.

Sa druge strane, neki iz CG nisu bili baš prijatelji Srbiji već teški dušmani. A, građani Srbije posebno pamte 1945. godinu i crnogorske i ličke “oslobodioce”. U prestonom Beogradu nije ostalo lijepe vile na Dedinju, otmenog stana u centru grada i rukovodećeg mjesta koje nisu zaposjeli ovi oslobodioci.

Većinu vlasnika tih nekretnina su proglasili izdajnicima, mnoge od njih bez ikakvog suda poubijali ili protjerali. Za razliku od tog nečasnog ponašanja, Srbija je uvijek pomagala Crnoj Gori. Pomogla je i Milu Đukanoviću, koji joj se zahvalio tako što je prvi u regionu priznao lažnu državu Kosovo, što je mogao samo da uradi veliki neprijatelj Srbije i srpstva.

Odavno tvrdimo, a to se pokazalo do sada kao tačno, da ovdje postoje dvije Crne Gore, ona ništarijska, izdajnička, koja se odrekla svojih predaka i prijatelja koji su nam uvijek pomagali u nevolji, i ona sojska, patriotska, koja nije izdala Njegoša. Ta patriotska Crna Gora je uvijek na braniku tradicionalnih vrijednosti, i ona pamti bratsku pomoć, podršku, a i bez bilo kakvog interesa voli našu sestru Srbiju.

Vjerovatno nema slučaja u svijetu da se neko odrekao svoje slavne prošlosti i da se stidi svojih predaka, kao što su to uradili Milo Đukanović i njegovi sljedbenici, koji danas sklapaju lažna prijateljstva sa nekima koji nam nikada nijesu bili prijatelji i saveznici, već neprijatelji i okupatori.
Veliki srpski pjesnik Momir Vojvodić, potomak slavnog moračkog vojvode Mine Radovića, je njegoševski u nekoliko stihova napisao najbolju ličnu kartu te crnogorske bijede:
„Otkad rodi nesrećnica majka, poturicu Crnojević Stanka, izdajnika većeg nije bilo nego sto je Đukanović Milo!”

Sigurni smo da većina naših građana nikada neće zaboraviti pomoć Srbije u najtežim trenucima za Crnu Goru, pomoć koja je u kontinuitetu trajala čitavo stoljeće, a deset godina nakon zemljotresa 1979. godine, bila veća od svih drugih pomoći zajedno. Shodno tome, na današnji dan, 41 godinu nakon razornog zemljotresa, podsjećamo na inicijativu koju je jos poodavno pokrenuo predsjednik NSD Andrija Mandić – da sva mjesta koja su bila tesko pogođena zemljotresom, a koja su obnovljena novcem građana Srbije, podignu spomenike zahvalnosti Srbiji.

Glavni trgovi tih mjesta prosto vape za takvim činom zahvalnosti onome ko ih je najviše pomogao kada nam je bilo najteže. To bi bilo ljudski i čojski. A dok se to ne uradi, neka bar sa tih trgova odjekuje narodni poklič otpora prema srpskim neprijateljima, poput onog koga sa zadovoljstvom uzvikuje NSD: MILO TURČINE… Rimu kojom se nastavlja ova pjesma znaju svi Srbi iz Crne Gore.