piše Marjana Jušković (Ujedinjena CG): Novinarstvo grubo i zasnovano na poluistinama

0

U Đukanovićevoj Crnoj Gori dovedeni smo do toga da nam je većina građana u stanju socijalne potrebe. Socijalne prilike u Nikšiću naročito su vidljive na licima mladih i obrazovanih ljudi! Kakva god znanja, vještine i iskustva da su stekli školovanjem, nemaju prilike, ni mogućnosti da od njih i žive. Postali smo grad prepoznatljiv po armiji gladnih i siromašnih, možda u nečijim očima i dalje grad boema ali posebnih, drugačijih, jednostavno gladnih.
Svim kategorijama društva se posvećuje pažnja. Nažalost, najmanja nama, nezaposlenima. Mi smo obične brojke, promjenjive od izbora do izbora – populacija koju obmanjuju od glasanja do glasanja. Fascinira upravo ono najstrašnije, a u pitanju je sociološki fenomen. Iznova i iznova daje se podrška vječitim manupulatorima nacionalnim osjećanjima kod dvije najveće i srodne nacionalne zajednice! Nije valjda da su baš svi ti glasači u stvari lobotomisana masa? Biće, ipak, da su to dobro zaposleni lobotomisani glasači. Ta, makar, jedna četvrtina dobro stojećih, državno-tvornih lobotomisanih pojedinaca koju srećemo, recimo, u prvim redovima u pozorištima, nije žrtva prevare sistema. Ne. Lako ih je prepoznati jer s mukom, sa telefonima u rukama, čekaju kraj predstave da bi najgromoglasnijim aplauzom završili svoj nasilni boravak u teatru, teatralno uništavajući ostatke naših života do kojih nam je stalo.
Infatilno se zanosimo da bi postojeća ekonomska situacija mogla da ubrza smjenu vlasti. Diktator ne dozvoljava izbore na kojima će izgubiti. Diktator će se sjetiti nacionalnog, vjerskog ili jezičkog identiteta i staviće ga ispred egzistencijalnog. Diktator koji želi uspješnu karijeru se drži makijavelističkog nauka: „Mudri vladar ne može i ne smije da održi datu riječ ako bi time sam sebi nanio štetu“. Pametan diktator se okreće kao ćurak prema najsnažnijem političkom vjetru. On kad jednom, pa i slučajno, sjedne u fotelju, ostaje za nju zalijepljen trajno – kao što vidimo, i po trideset godina.
Nemoguće je ne vidjeti krivicu svih zbog ovakvog stanja, a nedopustivo je zaobići odgovornost medija i kvazi nezavisnih medija. Kako–tako oni formiraju kolektivnu svijest. To formiranje i kreiranje često je brutalna tiranija. Zaboravljeni su valjani, očiti i smisleni argumenti. U mnogim slučajevima novinarstvo se kod nas karakteriše potpunim odsustvom slobodnog mišljenja, mahom je grubo, zasnovano na istrgnutom iz konteksta i svedeno na poluistine, poluznanja, poluemocije. Proizvod toga je nekritički potrošač i konzument DPS-ovštine – vjerni glasač. Posledice su strašne i samo naše. Pitamo li se, u kontekstu rečenog na početku, zašto se niko i nikada nije sjetio da za kategoriju nezaposlenih “smisli” jeftinije bioskopske/pozorišne ulaznice? Makar minimalne popuste u prevozu? Kada smo u svim vremenima i sistemima već marginalizovani i etiketirani, zaslužujemo sačuvan dignitet! Kultura pripada svima, a ipak, očigledno je, kod nas je drugačije: “pripada” pogrešnima. Postala je očigledno isplativa, dio biznisa, arena ili poligon za frustrirane i neostvarene. Naši kulturni sadržaji predstavljaju sve više kulturološke fenomene. Postala je dosadna pomodna obaveza za “prvi red” i pusta želja za mnoge izvan svih redova
Možda, ipak, doživimo da Crna Gora jednom postane savršeno mjesto za pristojan, lijep, normalan i kulturan život. Ovo “možda” nije pesimistična slutnja nego osvrt na realnost. Ljudi koji imaju savjest, odgovornost, poštenje, stručnost, čovječnost i znanje marginalizovani su, osujećeni, osiromašeni, obespravljani i diskriminisani. Možda upravo takvi, prognani, često nezaposleni, a stpljivi, mogu promijeniti naš svijet, vratiti mu pristojnost, zaslužen i odmjeren aplauz.
Isključimo na trenutak telefone, možda se konačno budemo dobro i jasno čuli.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.