Pitali mog đeda na posleratnom popisu: Što si? Crnogorac, veli on. Znači đedo, nijesi Srbin? — uporni bili popisivači. No, nego sam Turčin! — odgovori starina.“
Jedna od mnogobrojnih priča Momira Bulatovića. Nikada prepotentan, nikada osion, nikada nikoga ne gledajući sa visine, nikada nervozan, nikada nigdje nije žurio. Uvijek je imao vremena za razgovor, odgovarao je na svako pitanje, uvijek uz pomoć ilustrativnih primera, upotrebljavajući priče iz svog života da objasni komplikovane političke i istorijske procese. Nije mu trebalo puno da kaže šta znači biti Crnogorac.
Blagim riječima, uz osmijeh i tvrde, razoružavajuće argumente, ubjeđivao je sagovornika u ispravnost sopstvenih stavova. Poslednji put kada smo sjedeli, pričao mi je da su ga „neki zapadni istražitelji“ svojevremeno pritiskali da svjedoči protiv Mila Đukanovića, u slučaju u vezi sa švercom cigareta.
„Sada ćete vi meni pričati da je to Milo radio sam, bez znanja vaših duvanskih kompanija.“ To im je odgovorio i tu je bio kraj njihovog razgovora. Momir je prepoznavao uzroke, vidio je odakle problemi dolaze. Nikada nije htio protiv svog naroda i svoje države!
Da vidimo, prvo, šta je tu uzrok, a šta posledica, kako se sve to odvijalo.
Nemojte da ispadne da su samo naši grbavi, da smo mi za sve krivi. Razumio je politiku, znao je sa ljudima. Riječi su mu bile sablja, lako je bilo shvatiti ga. Neke stvari ponio je sa sobom u grob. Nije želio da prepriča svoj razgovor sa Alijom Izetbegovićem, razgovor koji je bio pun osjetljivih tema, a desio se u proljeće 1992.
Obećao je sagovorniku da o tome neće dalje, poslužilo je njemu da donosi stavove i sudove, poslužilo je za dalje političko postavljanje, ali on ne može preko riječi, bez obzira na to što se radi o razgovoru u četiri oka, bez obzira na to što se Alija davno upokojio.
Još prije „slučaja Milo“ nudili su mu da svjedoči protiv Miloševića. Isto kao što su mu nudili i da bude „Milo prije Mila“. Odigravalo se to u Londonu, u avgustu 1992. godine. Od strane zapadnih službi, Milo je, najprije, bio procijenjen kao neiskusan, „zelen“, nepostojan u opredeljenju i gramziv na privilegije, a i mnogo se divio Slobodanu Miloševiću. „Kako ću pred đeda?“ — pitao je Momir! Oni koji su mu to nudili praviše se, najprije, da je odgovor loše preveden, a posle toga — o Momiru više nisu razmišljali. Obraz i čast za njega su predstavljali — sve!
Bilješke o vremenima prošlim, ali i prognoze o vremenima budućim — ostavio je u svojim knjigama.
„Nevidljivi lanci: moć nepostojećeg novca“, monografija koju je publikovala „Laguna“ 2018. godine, predstavlja svojevrsni nekrolog neoliberalnog kapitalizma. Sa nevjerovatnim brojem podataka, statističkih pokazatelja i informacija koje se nigdje druge ne mogu pronaći.
Govorio je da su mu, kao osnova za istraživanje, poslužila protestna pisma nezadovoljnih manjinskih dioničara u multinacionalnim korporacijama, koji su shvatili da se neko igra sa njihovim ulozima i krade im profit. „Koliko takvih pisama si pročitao?“ — pitah ga. „Dovoljno je i jedno ako je ispravno napisano!“ — rekao je.
Skroman, kao i uvijek, nije želio da sam hvali svoj trud, da prizna kako je na tome radio pune dvije godine, provodeći besane noći u prikupljanju i u analizama dokumentacije. To sam posle čuo, sa druge strane; i djeluje vjerodostojno. Takvo, kapitalno djelo — zahtijeva vrijeme i posvećenost.
Neposredan i iskren, Momir uopšte nije podsjećao na bivšeg predsjednika. Predsjednik Republike Crne Gore postao je sa 34 godine, premijer Savezne Republike Jugoslavije sa 42 godine. Životni putevi su nam se sretali na nekoliko raskršća, upoznali smo se davno, ali smo se sprijateljili tek u redakciji „Sputnjika“, gdje smo obojica postali kolumnisti.
Iako je, tek tada, zakoračio u zrele godine, bio je čovjek koji je sve svoje nedoumice razjasnio, na sva životna pitanja odgovorio, sve dugove namirio. Ono što ga je brinulo — tim problemima druge nije opterećivao. Sam se sa tim borio. Tako je i otišao. Ne opterećujući druge, braneći svoje, nikada ne optužujući — čak ni neprijatelje i boreći se za istinu.
Naš Momir. Od Momira se moglo mnogo toga naučiti. Neka mu je vječna slava i hvala!
piše: Dušan Proroković