Prilikom uručenja svečanog tomosa „poglavaru“ tzv „Pravoslavne Crkve Ukrajine“ Epifaniju Dumenku, mogli smo da vidimo jedan zamiljiv i indikativan detalj: naime, u momentu kada je neopohodno da „novoustoličeni“ „Mitropolit“ pomene patrijarha Kirila, on to nije učinio, iako je, prema tumačenju koje i sam Fanar daje za svoje poteze u Ukrajini, poenta „legalizacije“ nekanonskih struktura upravo „povratak u jedinstvo sa svima“ uključujući, neminovno, i Moskvu. Taj detalj, kao i detalj da je Epifanije Dumenko nastavio da iz političkih razloga ignoriše postojanje Moskovske Patrijaršije i njenog predstojatelja najbolje govori da se problemi crkvenog separatizma ne rješavaju jednostavno – legalizacijom. Može Epifanije Dumenko dobiti „tomos“, ali njime se ne liječi rusofobija, a, gle, u Pravoslavnoj Crkvi moraćete da volite braću i koju najradije ne biste voljeli. Ne možete pobjeći od Moskve. Ne možete stvoriti Crkvu u kojoj Sveti Sava nije „crveno slovo“.
Zašto sve ovo pišem?
Kada sam vidio, samo letimice, jučerašnji tekst oca Gojka Perovića pod nazivom „Onufrije“, koji su objavile vijesti.me, znao sam da će se naći neki „dobri policajac“ (ili pajac, bilo šta, bilo šta, bilo štaaaa) koji će „poentirati“ na „paralelama“ između Crne Gore i Ukrajine.
Paralele
Paralela, zaista, ima, i možda nije zgoreg početi od njih. Najprije, i kada su u pitanju Ukrajina i današnja Rusija (Rossija), istorijska činjenica jeste da su obje potekle od jedne države. ili možda jednog kulturno-civilizacijskog okvira sa policentričnim državama koji se naziva Rusь, a koji je sa vremenom i uslijed različitih istorijskih okolnosti divergovao tako da dvije današnje države imaju pravo da se pozivaju na svoje korijene u staroj Rusi: Rosijska Federacija i Ukrajina. S tim što je u današnjoj Ukrajini apsolutnu prevagu odnio naziv „Ukrajina“ i „Ukrajinci“, nazivi koji su po istorijskom proishođenju mnogo kasniji od naziva „rusin“ i „rusьka mova“, koje je stanovništvo današnje Ukrajine bar do XVII vijeka koristilo da označi sebe i svoj jezik. Inače, sama riječ „Ukrajina“ vrlo vjerovatno u značenju „krajina“, „granična oblast“ (ѹkraina», «vъkraina) ili u značenju „zemlja“, „pokrajina“, prvi put se pojavljuje 1187, mada će proći vijekovi dok sama ne dobije značenje jedne, određene „ukrajine“. Kako god da stoje stvari, ako izuzmemo današnje šovinističke fantazere, koje drevne „Ukre“ vide kao stvaraoce ogromnog Carstva od Kine do carstva Aleksandra Makedonskog, čak i savremena ukrajinska istoriografija ne može da lako riješi naknadno projektovanje jednog modernog nacionalnog identiteta kakav je ukrajinski nazad u srednji vijek. Ali to što je neko zatro i zaboravio svoje ime – koje ga je neprijatno objedinjavalo sa omraženom Moskvom i „moskaljima“ – ne znači da sada taj novi identitet neće ustvrditi da je zapravo on, takav kakav jeste, vječan i iskonski, a svi istorijski spomenici koji ga negiraju – lažni ili nepostojeći.
Konačno utemeljenje ukrajinskog političkog i nacionalnog identiteta, ipak, donosi 1917.godina kada vlasti KP SSSR odlučuju da se obračunaju sa „velikorosijskim imperijalizmom“, time što će svim etničkim i nacionalnim identitetima podariti podršku u novostvorenoj Imperiji proleterijata. Nije bio mali ni vojni i politički udio NJemačke i Austro-Ugarske, koje su sve do sloma centralnih sila držale ogroman dio istočnoslovenskog stanovništva pod svojom direktnom okupacijom, i koje su i same željele da podrškom jednom takvom projektu oslabe konkuretnsku Rosijsku Imperiju. Kada se, ipak, uvidjelo da nacionalizmi koji su se uspostavili ili konstruisali nijesu korisni ni SSSRu (pokazalo se to u toku Velikog otadžbinskog rata!), odustalo se od nasilne ukrajinizacije, mada ni tada niijesu nedostajale faze mekog projektovanja jednog sovjetskog ukrainskog identieta za sve žitelje SR Ukrajine. Zvuči poznato? Zvuči li vam poznato i to da današnja Ukrajina i Ukrajinci nijesu jedinstven politički, etnički i državni identietet? Znate li da ogroman broj Ukrajinaca govori „russkiй яzыk“ (iako je razlika između književnog ukrajinskog i književnog ruskog otprilike kao ona između slovenačkog i srpskog)? Stvar je jednostavna: russkiй i ukrajinski identiteti su asimetrični, upravo kao srpski i crnogorski: vi možete biti i Srbin i Crnogorac (u smislu koji svaki čovjek sam izabira, najčešće identifikujući Srpstvo kao širi identitet, a Crnogorstvo kao oznaku za intimnu vezanost za slobodarsku tradiciju stare Crne Gore, Brda, Hercegovine i drugih krajeva koje je Crna Gora kroz XVII – XX oslobađala), vi možete biti i Ukrainec i „russkiй čelovek“. Samo na jednom, krajnjem šovinističkom kraju spektra odnosa između tih identiteta, svaka veza između prošlosti i sadašnjice, Moskve i Kijeva, Cetinja i Beograda sama po sebi je negativna i apriori (po)grešna.Samo tamo se vrši ona „istraga predaka“ (D. Stanić), ustanovljuje da li su nam i đedovi i mramorovi braća (R. P. Nogo), brišu natpisi sopstvenim đedovima sa spomenika.
Ili možda ni tu nije kraj paralelama? Postoji još jedna bitna paralela između Crne Gore i Ukrajine. To je ona oličena u „oligarhiji“, kako svi istočnoslovenski jezici nazivaju naše „kontroverzne biznismen“, čija su prćija već 30 godina i Ukrajina i Crna Gora (i Rossija i Srbija). Za tri decenije širenja radioaktivnog inherentnog fašizma i šovinizma, za tri decenije mržnje prema Moskvi i Moskaljima, suprotstavljanja „velikosrpskoj“ i „velikorosijskoj agresiji“, oligarhije u Kijevu i Moskvi su izgradile poslovno carstvo ne samo u uvijek ugroženoj Ukrajini i Crnoj Gori već i u omraženoj Rosijskoj Federaciji i Srbiji. Svi branitelji Crne Gore od dušmana računaju na provrelu krv zaluđenih podanika, ali i niko od njih ne ističe svoje poslovne veze sa Moskvom i Beogradom, niko od njih ne dopušta da se prisjetimo njihovih četničkih faza i kumstava sa ljudima od kojih „brane“ Kijev i Podgoricu. Doduše, mora se priznati da to licemjerije nije samo njihovo. Sretao sam u Kijevu mlade ukrajinske šoviniste koji sasvim svjesno žele karijeru u Moskvi, kao što čak i najljući srboforbni Montenegrini žele stan na Vračaru i da se liječe na VMA. Makar bila negativno orijentisana, u toj mržnji postoji i dalje ona samosvijest da Ukrajinci i Rusi, Srbi i Crnogorci temeljno jesu jedan narod.
Srbi su tu
Srbi su tu. Da, da, Srbi. Ono što možda najviše danas začuđuje sve ljude kod kojih je srpstvo shvaćeno kao grijeh po sebi jeste da nas ima i da nas je ostalo. Nije nikakvo čudo da su se na početku okupljanja ljudi na litije u Crnoj Gori srbofobi odmah sjetili „Oluje“ i slika Srba koji na traktorima napuštaju Krajinu. To je bila vizuelna paradigma poraženosti srpskog naroda sa kojim se u političkom životu Hrvatske, ali i Crne Gore pa čak i BiH nekako računalo.
Sa litije u Pljevljima
Da, litije su vratile prisustvo ljudi kojima Beograd nije sinonim za zlo već za prijatelje, rodbinu, kumove opet u prvi plan. I, kada smo već kod geopolitičkih po(r)uka: valjda je svima jasno da iste sile koje su oblikovale arhitekturu postjugoslovenskog prostora neće dozvoliti nove „Oluje“. Niti će biti novih granica na Balkanu, niti nove „Oluje“.
I da: mi Srbi smo tu. Neće nas nestati. Zato je i za Crnu Goru i za BiH jedino moguće, ali i na dnevnom nivou zdravije da računa sa time da Srbi postoje, a u Crnoj Gori da postoje i oni Crnogorci koji imaju specifičan pogled na odnos Srpstva i Crnogorstva i koji govore srpskim jezikom i koji shvataju da su Crna Gora i Srbija – jedna familija. Da, ne tako davno, vi ste imali 44,7% populacije koja je željela da živi u zajedničkoj državi sa Srbijom. Za dugotrajan politički konsenzus BiH i Crne Gore neophodno je da i ti ljudi ne osjećaju da je vlast tu samo da od njih načini nepoželjne i marginalizovane. Mi Srbi volimo iste rijeke i iste gradove koje vole naši zemljaci Bošnjaci i Hrvati i Crnogorci u BiH i Crnoj Gori i Srbiji. Mi sa ponosom ističemo da je naš kralj Tvrtko, kako sam za sebe piše, „Srbije i Bosne i pomorskih strana“, kralj-osnivač (Herceg) Novog. Zato je za dugoročno ozdravljenje javnog diskursa u BiH i Crnoj Gori neophodno nepustiti taj šovinizam prijetnje od „velikosrpske agresije“. Oligarhija ga neće napustiti, jer joj je koristan. Ali zato je bitno da „običan“ čovjek shvati da nam je živjeti zajedno i da je bitnije da Nemanjiće, Kotromaniće i Petroviće volimo, nego da se mrzimo zbog njihovog naslijeđa.
I za kraj bih dodao još jedan bitan osvrt na tekst Ž. Ivanovića, a to je jedna „caka“ koja se konstantno provlači u crnogorskim medijima. U pitanju je nerazlikovanje uređivanja odnosa Crkve i države od uređivanja ustrojstva Crkve od strane države. Reći ću jednu blasfemiju za mnoge crnogorske uši: nijedna država, zvala se ona Srbija ili Crna Gora, njen kralj Milan ili Nikola, njen današnji vladar ovako ili onako, nema pravo da uređuje ustrojstvo Crkve. O istoriji bi se moglo raspravljati koliko hoćete, ali, vidite, ništa, uključujući i ustav Kraljevine Crne Gore ili Kraljevine Srbije nije moglo ni da uspostavi neku crkvu kao „autokefalnu“, niti da je ukine, niti je to danas bilo kakav zakon. Država, ma koja, ne određuje ustrojstvo Crkve. Ako pogledamo tekst oca Gojka Perovića, upravo ćemo vidjeti suprotno od onoga što se Ž. Ivanoviću priviđa: ne „nabacivanje lopte“ za autonomiju Crkve u Crnoj Gori (Ž. Ivanović opet verbalizuje misli M. Đukanovića) već jasnu lekciju o tome da se jedna mržnja – prema Moskvi ili Beogradu – ne liječi popuštanjem pred mržnjom, makar najvećim snishođenjem.
Zato: prestanite da projektujete Crkve po mjeri mržnje.
Protoprezviter stavrofor Darko Ristov Đogo, vanredni profesor na Bogoslovskom fakultetu u Foči