Pa/pirova pobjeda Ilije Lakušića
PIŠE: Radomir Uljarević
Ilija Lakušić, pjesnik „Robije iza stakla“, konačno je na slobodi. Smrt nije imala šansi, njegov život je „Papirova pobjeda“.
Nema većeg raspona nego između slobode i robije, i nema dramatičnijeg odnosa. „Robija iza stakla“ nas upućuje na neku vrstu slobodne robije, na robiju iza stakla, robiju koja je viši stupanj slobode, jer odista može se robovati slobodi, i to je najteža i najskuplja robija, poetskim metrom se može samo mjeriti, dakle aršinom koji je nešto teže definisati, ali se podrazumijeva i može da ga nasluti samo onaj koji se eventualno zanima za poeziju.
Pisac se do kraja ne odriče svečanog tona koji pamtimo još iz „Robije iza stakla“, ali taj ton je postao čas ironičan, čas podrugljiv i neskriveno patetičan. Malo je pjesnika koji su se toliko mijenjali, kao što je to Lakušić, a ostajo je isti, rekli smo, tu je svečani ton kojim se saopštavaju samo ozbiljne i bez-konačne stvari.
Lakušić je izgradio samosvojan uvjerljiv glas, i usvojio taj svečarski pjesnički ton, koji će osvajati i usvajati i domicilna književnost, prije ili kasnije. Lakušić je pjesnik poetičkih paradoksa sa kojima gotovo da se nije suočavala ovdašnja pjesnička scena, pjesnik promišljenih i osmišljenih intervencija u jeziku, pjesnik koji je istovremeno superiorno moderan, i superiorno oslonjen na tradiciju, lirski pjesnik sa ironisjkim uzletima i intervencijama, što je avantura za sebe.
Lirska narativnost Ilije Lakušića drugi je pol težnje ka lirskoj besprekornosti i izdvojenosti, koja ovoga pjesnika ne napušta ni onda kad bi on da pobjegne. O tome nedvosmisleno govori pjesma postmoderna, jer pjesnik ne bi baš da bude liričar do kraja, a opet, mora se baš to, jer
„Skupi su nebeski puti što prema Suncu vode,
pa se moralo nožem kidati parče slobode“.
I onda sami distisi demantuju sve napore pjesnikove da ostane kod puke lirske narativnosti, i vuku ga u vrtlog čiste lirike, tamo gdje je pjesnik i započeo da zapisuje svoje stihove. Pjesnik je osuđen da bude rob lirskog diskursa i kad pokušava da umakne „preko tastature“, i kad zaključi da je pobjeda ipak „papirova“.
„Bio sam bitku u katrenu, kadkad i u sonetu,
u slobodnom sam živeo stihu i lutao po svetu“.
Više različitih slojeva pjevanja rasuto je u knjigama Ilije Lakušića, ali su svi ti slojevi sintetizovani na značenjskom nivou, na planu projekta i generalne pjesničke zamisli. I sada kad su ove knjige omeđene stihovanim autopoetičkim sugestijama koje jasno treba da usmjeravaju čitaoca, taj napor kao da je na početku.
Taj ton, to zvučanje materijalizuje izvjesna značenja koja nisu sasvim eksplicitna, nisu ni hermetična, već zahvataju čitav registar na skali tih mogućnosti.
Čitav koloplet razvijenih ideja, čitav koloplet naznaka, čitav jedan poetski sistem koji stalno provaljuju i rasturaju pojedinačne pjesme i kojima se autor iznova, svaki put prilagođava. Ova poezija, dakle, ne odriče ni onu dimenziju misaonosti, niti pak onu sasvim elastičnu dimenziju patosa i to onog prepoznatljivog, miljkovićevskog, koji je gotovo konstanta u cjelokupnoj srpskoj poeziji polovinom prošloga vijeka. Ako ne osluškujemo onaj zvuk, prazvuk, „prapečat“ (to je naslov jedne od pjesnikovih knjiga) zasigurno će nam izmaći čitav spektar značenja. Pjesme sadrže značenja koja autoru nisu razgovijetna, ali poeziji jesu. Takvih stihova će se naći u ovim knjigama.
Svečarski ton, ton oda i srednjevjekovnih pohvala krije se čak i u stihovima sasvim modernog senzibiliteta, u onim stihovima u kojima faktura stiha naoko ne dozvoljava takvu raspjevanost, ali kako god da pjeva Lakušić svira na onoj pratećoj žici. U pozadini ima pratnju. Neki nepoznati instrument kao da bruji iza.
Riječ je o lirici sa ironisjkim uzletima, i intervencijama, refleks koji često tromi mozak čitaoca ili slušaoca neće uspjeti u prvom slušanju ili čitanju da primi i prepozna, i taj refleks može da uhvati samo jedan drugi osposobljeni medijum da misli tom brzinom, i da prepozna taj refleks, kao ono kad žicu jednog klavira izvedete iz stanja mirovanja, onda će ona sama da adekvatnu žicu na drugom klaviru izvede iz stanja mirovanja, da prepozna i da primi informaciju. Taj drugi instrument-čitalac znači mora biti osposobljen, mora imati istu žicu, mora reagovati na istu frekfenciju. O toj i takvoj osposobljenosti valja govoriti uvijek kad se govori o književnosti.
Uz onaj rilkeovski prizvuk u srpskom metru, nakon što je napravio te svoje muzičke kodove, u svojoj prvoj knjizi, i da nije napisao više ni jedan stih, „Robija iza stakla“ je knjiga koja bi imala povlašćen status u srpskoj književnosti Crne Gore.
Ritualni, pjesnički zanos, s početka Lakušićevog pjevanja (i mišljenja) pjesnik je sačuvao napuštajući ga, ali nikad potpuno – vezani stih zamijenjuje slobodni stih, ali i taj slobodni stih pokušava da bude pjevljiv – duboko u osnovi slobodnog stiha mi čujemo onu muziku „Robije iza stakla“.
Kao što se i u kasnijem Lakušićevom pjesništvu uglavnom govori o slobodi, govori se o robiji koja je na prvi pogled neprimjetna, ali je time gora, jer osuđenik iza stakla i ne zna da je na robiji.
Kao što Njegoš pjeva samo o slobodi – njegovo vascijelo djelo je himna slobodi, i Lakušić pjeva o toj njegoševskoj slobodi, imajući na umu one Miljkovićeve stihove:
„da li će sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj“
pjeva o slobodi poput Radovana Bećirovića koji je napisao slavni epitaf:
„Pod ovu sam ploču lega
Kao sužanj željan svega
Željan hljeba željan vode
Željan sunca i slobode“
A kako je samo slobodno pjevao o slobodi Ranko Jovović, koji je isto tako željan slobode otišao tamo gdje ja sve sušta sloboda!
Sada više nema onog stakla, nema one dučićevske međe „između tebe i izmeđ mene“, Lakušić je sada u tom dobrom društvu oslobođenih sužanja.
Neka je pokoj njegovoj raspjevanoj plemenitoj duši!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)