Ovo je mnogo ozbiljna stvar

1

Piše: Bećir Vuković

Jedna od osnovnih ideja u filmu „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ jeste, da se gledaoci kazne zbog neznanja o ludilu, karantinu, želji i žrtvi za slobodu. Danas, gledaoci se kažnjavaju ne samo filmovima, nego i televizijom, i svim informacijama. Od kad svane, dok mrkne. Tako je stvarno stanje stvari, ili da se pretvaramo kako smo ludi.

Slično tome, poslije diktature proletarijata, crnogorski narod trebalo je dodatno kazniti i diktaturom od trideset godina, i, onda mu brk u brk odbrusiti, kako su njegove mirne šetnje za odbranu crkve – ludački pokret.

Još da se predsjednik sjetio da ovu rečenicu izgovori u Dobroti, i tako plastičnije utvrdi i proglasi opšte narodno ludilo. Samo da potkrijepimo rečeno: nešto što se u jednom vremenu smatralo mentalnom bolešću, u drugom ne mora imati istu etiketu. Zar, ne.

U odnosu na tu izjavu sa najviše adrese, i najsvirepije likvidacije mafije po trotoarima, predstavljaju puke banalnosti.

Očigledno, samo jedna prosta rečenica može da sruši cijelu zajednicu.

Kakva je to diskurzivna struktura ličnosti koja hoće da okupi i partiju i državu i crkvu. I, iznad svega da vladajuća partija osnuje i promoviše crkvu. Baš kao u pomenutom filmu: „Bile tri guske u jatu: jedna je odletjela na istok, druga je odletjela na zapad, a treća je preletjela iznad kukavičijeg gnijezda.“

Uopšte, kad je zadnji put igdje zabilježno (ne vraćajući se preduboko u prošlost), da je pojedinac pokušao da se odupre, da stane na put cijeloj istoriji, da ne kažemo opštem toku civilizacije. Kako, ako sami tok civilizacije, usput, prvo ruši baš takve otpore.

Po nepisanom zakonu, pratnja ovakvih ispada jeste moralisanje, kao jedna od najmračnijih zavjera uopšte, kako je već davno rečeno. Ko morališe, taj i laže, narod kaže. Iako nije sasvim lud, ali najnemoralniji prevrne kaput na postavu, i morališe od jutra do sjutra. Zato se na odbranu države poziva svaka šuša i maruša, od prvog do zadnjeg, od kaplara do generala, od kralja do piona.

Narod je povisoko iznad i države i crkve. Nije profitirao onaj koji ne čuje glas naroda. A, na koljena je bačen onaj koji brani državu od naroda.

U Andersonovoj bajci dijete je odjednom uzviknulo – car je go. Kao da je dijete jedino vidjelo da je car, zaista – go. I masa vidi da je car go, ali je to morao neko da kaže. Nevinost djeteta nadjačala je nemost mase. Poslije uzvika djeteta – car je go – i narod se budi iz mrtvog sna. Licemeri (a takvih na trgu bijaše najviše), stvarno, nisu vidjeli da je car go. Tek nakon uzvika djeteta, uz urlike, lucemeri sa motkama, spuštaju se u svirepu stvarnost.

U masi, svačija organizaciona sposobnost svodi se na minimum, sasvim se potire, i teško se iko može izraziti.

Ali, naša djevojčica Una, govori odozgo, sa ramena oca: „Ovo je mnogo ozbiljna stvar.“ Kome govori djevojčica Una sa ikonicom u ručici – ovo je, mnogo, ozbiljna stvar. Govori i ocu, i ocu u mantiji, i ocu u policijskoj uniformi. Dakle, govori, svima…

Da je iste riječi kazala odozdo, sa zemlje, iz mase, niko je ne bi ni vidio, ni čuo, niti bi iste riječi značile to što znače…

Una, kao da govori iz opservatorije višeg svijeta. Zaista, Una poput anđela, jeste u nadmoćnoj poziciji u odnosu na sve, i svakoga.
——————————————————————————
Ovu belešku posvećujem legendarnom Momu Kaporu. Kako bi, tek, Kapor napisao priču o Uni naših dana.

1 Comment
  1. Potonja Nevjera komentariše

    Una…. Cista Djevojcica….
    Una je nasa Savjest….
    Koja nas podsjeca sto je pravo….

    Vukovicu, novi Kapore….
    Svaka ti je duboko misaona i britka….
    Milina te je citati….

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.