Ostavku da podnese ministarka, a ne direktorka

Piše: Bećir Vuković

Bivši režim, za trideset godina, od Gimnazije „Slobodan Škerović“ bio je napravio ŠUP, što u doslovnom prevodu na srpski jezik znači – škola učenika u privredi – a u ideološkom smislu razorio je, i srozao i na još, i još niži nivo.

U ovom slučaju, u slučaju skandala u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici, u ozbiljnim državama ostavku bi podnio ministar prosvjete, a ne direktor škole, jer se u čitavoj drami traži simbolika, pa samim tim i težinu odgovornosti treba da snosi onaj ko je na vrhu piramide.

Tako bi se pokazala ozbiljnost u pristupu problemu. Recimo, u Njemačkoj, sam bi ministar prosvjete, bez ikakvih prozivki, i političkih i medijskijskih pritisaka, podnio ostavku. Zašto. Pa, zato što ostavka direktorke Biljane Vučurović ništa ne znači, a ostavka ministarke prosvjete znači sve, iako ni ministarka nije, apsolutno, apsolutno ni za šta kriva.
Svi u Srbiji znaju da za tragediju u Novom Sadu nije odgovoran ministar Vesić koji je na tu funkciju ministra došao nakon rekonstrukcije Željezničke stanice ali se tako demonstrira politička odgovornost.

Za izgubljenu bitku kriv je komandant. Direktor bilo koje škole je, u izvjesnom smislu praktični djelatnik, i kako god na nižem nivou, i nije niti može biti kriv, i biti odgovoran, za deformacije u dijelu sistema, u vremenu bezobličja koje poput priviđenja luta i svijetom i svim institucijama, pa tako i kroz škole. U našem tragičnom slučaju, dakle crnogorskom, ta priviđenja bivšeg režima slobodno lutaju i plasiraju razne hibridne procese i haose.

Biljana Vučurović je kriva što je od ŠUP – a, napravila Gimnaziju. Kriva je što dileri droge više ne smiju priviriti Gimnaziji, kriva je što đaci kroz hodnike ne puše marihuanu, kriva je što mlade ljude izvodi na pravi put, što ti mladi ljudi više ne sanjaju o kriminalnim bandama, kriva je što tim mladim ljudima više nisu idoli kriminalci i ubice, kriva je što od tih mladih ljudi pravi ljude, a ne lopove.

Poprilično pamtim, i pamtim baš ovakve, i ovakvog kova direktore gimnazija koji su bili autoriteti ne samo đacima i profesorima, nego cijelom gradu. Ti bivši – klasični – direktori klasičnih gimnazija bili su nedostižni obrasci ozbiljnosti, ponašanja i ophođenja, riječju uzori u svemu. Na takve direktore gimnazija, u sinoćnjem TV nastupu u „Slobodnoj zoni“, podsjetila me Biljana Vučurović. Takve direktore pamtile su generacije i generacije, i generacije im bile zahvalne. Govorilo se da su nekadašnji direktori i profesori od tih mladih i kao prut savitljivih, prije svega pravili ljude. Ljude – pa sve ostalo. A, ostalo je lako napraviti ako pred sobom imate gotovog čovjeka.

Poslije tih i takvih direktora, širom Crne Gore nastupio je – slomovrat – sa DPS – om, i njihovim direktorima, i ministrima prosvjete, i ministrima kulture, i direktorima biblioteka, i redom do kraja svih hodnika svih institucija.

U vrijeme DPS – a, direktor nije radio u školi, nego u DPS ispostavi na kojoj je samo pisalo ŠKOLA. Ili Gimnazija. Ili Ministarstvo. DPS direktori nisu polagali račune Ministarstvu prosvjete, nego nekom tajkunu, ili istetoviranom dileru, ili nekom bimbaši iz nekog narko klana koji je pokrivao taj dio grada gdje se nalazi škola. Samo noću, u crnom džipu, sa crnim staklima, usporeno proklizi pored škole i pokupi crni harač…

Kako se nekad govorilo za direktore i profesore: on je primjer prosvjetnog radnika. Eto, takav je primjer i Biljana Vučurović.