Osnuj partiju, pa kvocaj

Piše: Bećir Vuković

Džaba, svako, u svakoj prilici, od statista na sahranama do bivših neradnika, od trafike do kafane, od taksiste do novinara, savjetuje i dijeli lekcije u vezi politike, i uvijek predlaže, ni manje ni više, nego – kako srušiti vlast. Na ove svakodnevne elementarne pojave – nije dat eksperimentalni odgovor.

Aman, osnuj partiju – graknu jedan jednog dana na jednoga – na jednoj terasi za pušače. Aman, i Amin.

Ne vidim ikakav drugi mogući odgovor, osim eksperimentalnog. Kakva tvrda čela, kakva tvrdoglavost. Uobičajeno je tvrdoglavost predstavljati kao mulu, inače, veoma, veoma inteligentnu životinju.

„Neverovatno zacelo,
kad razmisli se zrelo.
Al’ očarana svetina,
smatra da sve je istina“.

Ovdašnji novinar (uzmimo tu felu za primer), „Pobjede“, „Vijesti“, TVCG, koji se s družnom obzirnošću odnosi prema svojim preopterećenim kapacitetima, često, odluta, i toliko skrene s puta da se do ponoći ne može vratiti u emisiju.

Kad se vrati sagovorniku, prilikom obraćanja blagoizvoli reći (ne omakne se, nego se pofali), kako je, on, eto – pravnik. Dakle, pravnik, koji pokriva mjesto novinara. Recimo, onaj glavonja sa TVCG, kaže da je pravnik. I, ne trepne. Pritom, naravno, ne kaže da nije novinar. Ako kaže šta je, valjalo bi da kaže i – šta nije.

Stara je izreka da je pravnik osoba vješta u zaobilaženju zakona, dočim, novinar bi trebalo da bude osoba koja tačno zna gdje treba da zabada nos, a gdje prst, i olovku….

Kratak pregled crnogorskog novinara: ima jako osjećanje sopstvene vrijednosti, zajedno sa slabom predstavom o vrijednostima drugih. Još kad su navedena osjećanja uokvirena mentalitetom, dobijate lik kojem bi se i mula nasmijala, inače, veoma, veoma inteligentna životinja, na uže, iz roda papkara.

Budući da listom znaju kako se ruši vlast: novinari, kolumnisti, urednici, pol. komentatori, nvo vjetropiri, mujezini, pol. analitičari, nadriljekari, baštinici, trgovci, biv. spikeri, nadničari, guruii, penz. prof, penz. udbaši, prezbiteri, pedeli, lektori, razna piskarala, stalni kurati – budući da tačno znaju kako se ruši vlast – aman, zašto ne osnuju – partiju. Valjda je to jedini – još uvijek se kaže – legitimni način.

Gostujući na jednoj televiziji, da bi novinaru (?) ukazao da radi svoj posao, Nebojša Medojević je, otprilike rekao: mani me se, ne uči me, ti, kako se vodi politika, nego osnuj stranku, druže, pa se bavi politikom. Drugim riječima – aman, sjaši.

Ima mjesta da kažem kako kokoška kvoca najglasnije i galamu diže oko legala kad je mućak snela. Po nepisanom običaju, najviše kvocaju plaćenici iz nvo sektora – soroščad, i novinari, međutim, u ovoj Stradiji, na prste lijeve ruke možete nabrojati nezavisne novinare. I, puna kapa.

Možda se nešto promijenilo, ali, doskora, u Crnoj nam Gori nije bilo ‘školovanog’ novinara. Ovdje su se, koliko do juče, novinarom predstavljale najpodobnije – komunističke protuve iz Bara Kraljskih, Bara uskočkih, Bara Žugića, Bara Rmandića, Nudola, Mula, Murtovine, Prekobrđa, Sirovca, Jankovića krša, Pržišta, Trubjele, Jarčevijeg strana… Jednom podobni – na vjeki podobni.

Novinare, i svu felu gore (ne)nabrojanu, nikako, nimalo, nipošto, nikoliko, niukoliko, ne razlikujem od vlasti. Ni za nokat kratkonogog papkara.

Poštovanom čitaocu, prenosim toli stari, toli kratki dijalog. U dokonluku jesenjem, kišnom, poslužiće…

Neki antički filosof zastupao je učenje da život nije ništa bolji od smrti. Kad ga je učenik zapitao, a zašto onda ne umre, odgovorio je: zato što smrt nije ništa bolja od života.

Duža – jeste..! Bolja – nije..!