Oglasio se iz Sarajeva da dijeli lekcije i napada SPC: Milo Đukanović, kralj korupcije koji danas prodaje moralne lekcije!

Milo Đukanović, bivši predsjednik i dugogodišnji apsolutni vladar Crne Gore, ne prestaje da drži predavanja o identitetu, naciji i „opasnostima koje dolaze iz Beograda“. Umjesto da položi račune za brojne afere i uništene institucije, Đukanović i dalje reciklira iste mantre o “asimilaciji Crnogoraca” i “osmovjekovnoj okupaciji Srpske crkve”. Ali narod nije zaboravio – ni ko je Milo, ni šta je radio.

Afera do afere – mafijaški politički dosije Đukanovića

1. Šverc cigareta – Temelj njegove moći i bogatstva. Italijanski tužioci vodili su ozbiljnu istragu o švercu cigareta preko Crne Gore devedesetih, koja je Đukanovića dovela na korak od optužnice. Spašen je samo zato što je imao diplomatski imunitet. Novac od tog šverca nikada nije završen u budžetu – već u privatnim džepovima.
2. Afera “Prva banka” – Porodični biznis pod krinkom državne institucije. Država je 2008. godine upumpala milione iz budžeta da spasi banku čiji su vlasnici Đukanovićevi najbliži – brat Aco Đukanović i porodica. Spašena novcem naroda, Prva banka je simbol privatizovane države.
3. Afera “Telekom” (Mit korupcija) – Američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC) dokumentovala je mito u stotinama hiljada eura koji je plaćen visokim crnogorskim funkcionerima prilikom prodaje Telekoma. Iako se nije direktno spominjao, svi putevi vode ka vrhu tadašnje vlasti – Đukanoviću i njegovim ljudima.
4. Afera “Atlas” i Duško Knežević – Knežević, dugogodišnji saveznik režima, kad je pobjegao iz zemlje, otvorio je Pandorinu kutiju. Snimci o “koverat donacijama”, vrećama novca za izbore, partijsko reketiranje i finansiranje DPS-a – sve to potvrđuje ono što je narod godinama sumnjao: vlast se održavala mitom, ucjenama i čistim kriminalom.
5. Zloupotreba bezbjednosnog sektora – Tajna policija i ANB pod Đukanovićem služili su ne za zaštitu građana, već za praćenje novinara, opozicije, sveštenika i svakog ko se usudio da misli drugačije. A politička ubistva, poput onog Duška Jovanovića, nikad nisu rasvijetljena. Zašto? Jer bi trag vodio ka vrhu.

Politički bankrot sa elementima opasnosti

Danas, kad mu je fotelja izmakla, Đukanović se ponaša kao opozicioni prorok. Govori o “kleronacionalizmu”, o “spoljnoj okupaciji”, ali ne kaže ni riječ o desetinama miliona koje su njegovi najbliži saradnici iznijeli iz Crne Gore. Ne govori o aferama Vesne Medenice, Ivana Brajovića, Duška Markovića, Slavoljuba Stijepovića – jer ih je on postavio, štitio i održavao.

I umjesto da ćuti i odgovara pred zakonom, on nastavlja da dijeli narod, da huška, da nameće lažne podjele između „pravih Crnogoraca“ i „srpskih plaćenika“. Dok mu polovina bivšeg režima pakuje kofere za Spuž ili Beč, Milo i dalje sanja da se vrati na vlast.

Ali Crna Gora više nije njegov talac.

Vrijeme je za istinu. I za pravdu.
Jer država nije privatna firma – a narod nije zaboravio.