Održano autorsko veče Milice Bakrač u narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“

Sinoć je u velikoj sali Narodne biblioteke “Radosav Ljumović” u Podgorici, uz prisustvo ljubitelja poezije, održano izuzetno uspješno autorsko Veče Milice Bakrač, pjesnikinje iz Nikšića.

O njenom pjesništvu i pregnućima u kulturi govorio je prof. dr Dragan Koprivica, stihove kazivao glumac Slaviša Čurović, moderator Večeri bio je Vladimir Karadžić, a prisutnima se svojim izabranim stihovima u drugom dijelu programa predstavila i pjesnikinja.

Milica Bakrač je svoju prvu zbirku štampala 1996. godine (“Nek me ptice krikom bude”), a pravu afirmaciju počela sticati pojavom svoje knjige pjesama “Azbučnik”, koja je doživjela čak tri izdanja (2006, 2008. i 2010) a zbirku izabranih i novih pjesama “Hranitelj ptica” objavila 2023. u izdanju Kulturnog centra Vojvodine “Miloš Crnjanski”.

Veče u Narodnoj biblioteci otvorio je glumac Slaviša Čurović, koji je svojim maestralnim kazivanjem pjesama Milice Bakrač dao poseban ton čitavoj promociji, i podsjetio na dane kad je Rale Damjanović obilježio čitavo jedno vrijeme govoreći poeziju domaćih i svjetskih klasika kao profesionalni rapsod.

U svom osvrtu na pjesnički put Milice Bakrač, prof. dr Dragan Koprivica je istakao da je riječ o jednoj od najboljih pjesnikinja Crne Gore i regiona, što je, kako je istakao, i dokazala sa svojih petnaest objavljenih knjiga i isto toliko uglednih nagrada, među kojima su i Povelja Sveti Sava, „Marko Miljanov“, Vitezova nagrada za životno djelo, nagrada „Duško Trifunović“, „Rastko Petrović“, „Pečat kneza Lazara“, Prvi Oskar Srbije za književnost, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i druge…

Koprivica je istakao da je Milica Bakrač objavila izbor poezije Petra Drugog Petrovića Njegoša, Matije Bećkovića i Desanke Maksimović, da je priredila Antologiju dobitnika Nagrade „Marko Miljanov“ 2017. Takođe je istakao da je zastupljena u više antologija poezije za djecu i odrasle, a urednica je programa u JU „Zahumlje“ u Nikšiću, gdje vodi i uspješnu književnu tribinu “Svobodijada”.

Pomalo je paradoksalno, istakao je kritičar, da je Milica još uglednija kao pjesnikinja u Srbiji i Republici Srpskoj nego kod nas. Zatim je naveo da u njenoj poeziji dominira srpstvo u esencijalnom smislu, gdje god ga ima na zemnome šaru, iz kojeg crpi bogat spektar tema i motiva preko suštastvenosti, i samih likova kojima šalje najljepše pjesničke poruke himničkoga tipa. Zato nadahnuto i s najvišim poštovanjem pjeva o ćirilici, Bukvaru, o Hilandaru, Ostrogu, Ogledalu srpskom, Arseniju Čarnojeviću, Nikolaju Žičkom, Rastku Nemanjiću, Petru Drugom Petroviću Njegošu, Karađorđu, Vuku Karadžiću, Vuku Mandušiću, miropočivšem mitropolitu Amfilohiju, kao i o Njegovom visokopreosveštenstvu mitropolitu Joanikiju.

Stoga je u ovom segmentu pjesama Milice Bakrač riječ o stihovanoj istoriji srpskog naroda, jezika i kulture.

Pjesnikinja svoje verse posvećuje i sjenima istaknutih heroina srpske istorije, po kojima se takođe pisalo vrijeme: carici Milici, Simonidi, Momčilovoj ljubi, Kosovki djevojci, Jefimiji…

I, kako to čine pravi pjesnici, po riječima Koprivice u poeziji Milice Bakrač nema ispraznog pjevanja radi pjevanja, niti, dok pjeva o srpskoj naciji, nacionalizma. Ona piše humanistički, lirskim tonom, poštuje druge kulture tražeći u srpskoj andrićevske znakove pored puta, one koji vječno ostaju kraj životnih puteva velikih ličnosti srpske istorije u duhu pravoslavlja, veličine i snage vjere srpskog naroda, koji je prošao stradalnički put i ostao svoj u porodici evropskih naroda.

Koprivica je istakao da je Bakrač, i pored toga što je gotovo hipnotički zagledana u stranice istorije srpskog etnosa i etosa, izvanredna i kao lirska pjesnikinja.

Stoga u pjesmi „Žena“, nabrajajući na poetski način ženske likove kroz istoriju, zaključuje: „Možda još pre Eve, i drevnog Edena, / beše neko čudo, poput tračka duge, / ko zna otkad zemljom hodila je žena, / sa krčagom ljubve, vernosti i tuge.“

Snalazeći se ponajbolje u formi soneta, Milica je izvanredna i u distihu, kao i u pjesmi „Čovek i žena sa planine“, u kojoj kaže: „Voleo si me u jednom danu / k’o što je Vronski voleo Anu. // Zalazi sunce u tihoj muci. / S planine viju ljudi i vuci…“

A u pjesmi „Davna“ takođe stvara uspjele stihove: „Kao da dolazim zbilja izdaleka / mene Moja Ljubav na peronu čeka!”

U nizu impresivnih pjesama izdvaja se i „Vekovna“, „Pesma bez naslova“ i druge.

U pjesmi „Rusiji“ Milica pjeva o korijenima slovenstva i nadahnuto zaključuje kroz paralelu ljubavi prema Rusiji i ljubavi žene prema lirskom subjektu: „I da te nije, pretihi Done! / Pa da i nema svih ruskih stepa! Da nije toka, što ušću tone! Da nisi, Rusijo, tako lepa! // Svečana, bela, ogromna, smerna! // S kim bih poredila ljubav moju? / Jer, ja sam vernija – ti si verna!“

A u sljedećem pjesničkom ciklusu stvara Azbučnik, čije pjesme u formi akrostiha počinju redosljedom ćiriličnih slova, i stihuje o ličnostima srpske istorije…

Posljednju pjesmu ciklusa, koja i nosi naziv „Azbučnik“, počinje na impresivan način: „Ako nestane pesme, znak je da neme usta, / Bol se boleti ne sme, kuća ostaće pusta. / Vukovog jezika vrelo, da ne presahne, Bože! / Greh je spustiti čelo, dok se tirani množe. / Duboka moja nado, ne daj da vera klone! / Đorđije, pogledaj kradom kako nas aždaje gone! / Jevanđelja naša sveta hule i hoće da zgaze. / Žalosna cvetaju leta, cvet pada na srpske staze…“

A religiozni pečat svom pjevanju daje i pjesmom “Gospode, nije nam hladno”.

Iz takvih pjesama izvija se molitveni miris tamjana, snaga vjere, i vjere u to da je i poezija svojevrsna religija, kojom se može pjevati o svima trima granama ljudske duhovnosti, koje su nekad, do njihovog razdvajanja, bile jedno, nerazdvojivo: o religiji, filozofiji i umjetnosti zajedno. Pa religiozni i filozofični tonovi u poeziji Milice Bakrač govore u prilog tvrdnji da se pjesnikinja upravo najljepše osjeća i pronalazi u tumačenju stvarnosti putem stihova, iz kojih odzvanjaju i vjerski i filozofski eho života.

Uz sve rečeno, kako je na kraju naglasio Koprivica, Milica je svoje pjesme odsanjala po svome, snagom pjesničke imaginacije, u stilskom pogledu se čuvajući ovještalih rima, pronalazeći začudne spojeve riječi, dajući pečat svakoj pjesmi ponaosob, birajući pažljivo arhaične riječi kao dijamante iz bogatog nalazišta jezika, zbog čega njeno pjevanje nosi i diskretnu patinu prošlosti, te zbog svega i predstavlja osobenu pojavu u savremenoj književnosti Crne Gore i šire.

U drugom dijelu programa Milica Bakrač je u nekoliko navrata nadahnuto čitala svoje izabrane stihove, uz izvrstan prijem i aplauze ljubitelja njene poezije.