OBEĆANA ZEMLJA OBEĆAVA DEMOKRATIJU

PIŠE: SIBIN

Bajdenova inauguracija programom zaličila na kraj kakvog romantičnog holivudskog filma. Čak je, zakratko, propadao i snijeg.

Lady Gaga otpjevala himnu, latinoamerikanka, Džej Lo, na španskom poručila da – sloboda i pravda pripadaju svakom. (Baš praznično!)

Ceremoniju, ipak, objezbjeđivala do zuba naoružana vojska…

Novoizabrani predsjednik govorio o duhu demokratije, o principu jedinstva, i o svom ličnom snu. Vjerujući u bolju Ameriku i amerikance, kao u one koji mogu jer trebaju svima, usput se pominjući Linkolna, Martin Luter Kinga, citirajući i Svetog Avgustina.

Govorio je i o statusu Istine koja se fabrikuje i o temelju Pravde koja, danas, nije jednaka za sve. I o realnosti običnog amerikanca koji strahuje hoće li imati platiti kiriju, koji se bori zadržati posao, ili vodi bitke da ga jednom konačno nađe.

U par trenutaka, iz Bajdena je progovorio čovjek svjestan svoje prolaznosti, ali i mogućnosti da se djelom upiše u novo, uzornije poglavlje super sile.

Bio je dirljiv, emotivan, poput kakvog sanjara kome na usnama lebde stihovi Lenona: „You may say I`m a dreamer/But I`m not the only one/

Ništa nije lakše nego dati obećanje, i ništa luđe nego u isto povjerovati. Međutim – danas nam je najpotrebnija očajna nada u bolje sjutra! Uostalom, osim nje drugog i nemamo.

Rođena na dan kad i najveći među pjesnicima, dakle Rembo, pitam se da li Kamala zna kako je o Demokratiji napisao:

(…)

„Doviđena ovde, bilo gde. Regruti dobre volje, mi ćemo imati zversku filosofiju; za nauku neznalice, za komfor razvrtanici; crkavanje za svet koji ide. To je pravi marš. Napred, put!“