O. Darko Đogo: Saga o Temeljnom ugovoru je imala razne dramatične obrte, ako zaista ulazimo u finale tog procesa – drago mi je!

„U načelu bih se nepomućeno radovao da nismo svjedoci svojevrsne sage o temeljnom ugovoru koja traje već dugo i koja je imala razne dramatične obrte. Sa jedne strane, nesporno je da postoji potreba i Srpske Pravoslavne Crkve i Crne Gore da pravno regulišu svoj odnos. Ukoliko zaista prisustvujemo finalu tog procesa i to takvom finalu koje će donijeti dobro našoj Crkvi – drago mi je. Iako su i ostale tvorevine nastale drobljenjem srpskog etničkog prostora u svojoj suštini formirane u cilju obuzdavanja srpskog naroda u njima, i Hrvatska i tzv Bosna i Hercegovina su sačinile temeljne ugovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom budući da su Srbi u njima, ipak, određena politička i demografska činjenica, pa je očekivano da to uradi i Crna Gora u kojoj su Srbi, makar neprekdino depolitizovani kao narod, ipak jedini narod koji može pokazati svoj neprekidni kontinuitet, stariji i od samog naziva Crne Gore“, rekao je u intervjuu za IN4S, protojerej stavrofor dr Darko Ristov Đogo, vanredni profesor na Bogoslovskom fakultetu u Foči.

Kako komentarišete usaglašeni predlog Temeljnog ugovora koji je publikovala Vlada Crne Gore?

Dakle: radujemo se sporazumu. Međutim, postoje i oni aspekti priče koji nas pozivaju na oprez. Najprije, tu je pitanje prirode političkog procesa kojim je nova vlada formirana: uz pomoć glasova ekstremnih srbofobnih elemenata iz opozicije, a ima takvih i u novoj Vladi. Postavlja se pitanje koliko je ona uopšte bar prividno autonomna prema spoljnopolitičkim faktorima i koliko će ti faktori, u sadejstvu sa onim lokalnim, dozvoljavati bilo kakav novi odnos prema Crkvi.

Druga stvar koji ne smijemo zaboraviti jeste osnovni postulat učenja o Crkvi koji kaže da smo svi mi koji pripadamo zavjetnoj zajednici svetosavskog srpskog roda – Crkva Božija srpskog iskustva i imena. To znači da je temeljni ugovor simbolički važan kao oznaka prihvatanja postojanja Srpske Pravoslavne Crkve od strane Crne Gore, ali je neophodno da Crna Gora prihvati ne samo sveštenstvo, hramove i crkvene institucije već da prihvati diskriminisani i progonjeni srpski narod u Crnoj Gori koji jeste srpska Crkva.

 

I treće, ali ništa manje važno: ugovori su važni koliko su primjenjivi, a primjena zavisi od političke volje. U pravnoj teoriji, u Crnoj Gori bi isticanje crveno-plavo-bijele trobojke trebalo da bude ne samo legalno – jer član 28. aktuelnog Zakona o državnim simbolima Crne Gore eksplicitno kaže: „Državni i vojni simboli Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore, simboli Narodne Republike Crne Gore i Socijalističke Republike Crne Gore i simboli Republike Crne Gore utvrđeni Zakonom o Grbu i Zastavi Republike Crne Gore („Službeni list RCG“, broj 56/93) uživaju zaštitu, kao i državni simboli utvrđeni ovim zakonom.“ Dakle, kada god istaknete trobojku sa dinastičkim grbom Petrovića (zastavu kraljevine Crne Gore) ili trobojku bez aplikacija (zastavu Republike Crne Gore), trebalo bi da ste zaštićeni zakonom, a ne da vam za to pišu kaznu (naravno, u praksi ćete moći da istaknete trobojku sa petokrakom – čudo je kako raspored boja tada ne izaziva alergijske rakcije!) Dakle, primjena ustava, zakona, pa i ugovora zavisiće u neuređenim društvima kakva je Crna Gora najviše od političke volje i upotrebljivosti onoga na vlasti. Mi ćemo temeljnim ugovorim steći određena prava, ali da li ćemo ta prava uživati – to će i dalje zavisiti od odnosa onih koji bi da nam ih ukinu i naše sposobnosti za borbu i otpor.

Odluka Mila Đukanovića da krsti unuka u Vaseljenskoj patrijaršiji izazvala je pravu buru u javnosti, pogotovo među tzv. komitskim krugovima u Crnoj Gori, koji su očekivali da će Đukanović, ipak, udijeliti priznanje, i na ovaj način, nevladinoj organizaciji „CPC“. Imajući u vidu da se ovaj Đukanovićev potez, kao deklarisanog ateiste i osvjedočenog bogoborca ali i čovjeka koji je isključen iz pravoslavlja, može okarakterisati isključivo kao politički čin, interesuje nas kako Vi, konkretno, tumačite ovu odluku?

Stvar je ponešto složena. Sa jedne strane, vidljivo je da je slika osvjedočenog borca protiv Crkve u sjedištu Crkve Turske i na kanabetu kod njenog patrijarha jedan oblik vizuelne prijetnje. Ta nesrećna, nekada slavna Crkva, stavila se u službu neovizantijskog rasizma i globalnih centara demonske moći, pa nas više ništa ne može iznenaditi od nje. Svako ko u Crkvi Turske i dalje vidi bilo šta osim onoga što ona sama želi da nam kaže o sebi, gaji opasne iluzije kojima smo mi Srbi skloni. Iskustvo školovanja, pa i ljetovanja u Heladi, iskustvo dobrote brojnih Grka čini nas zaslijepljenim da vidimo zlokobno djelovanje vazalnog Fanara. Ipak, i takva, sasvim vazalna i posrnula Crkva Turske i dalje ne može biti upoređena sa maskaradom od tzv CPC. Ona je oduvijek služila jedino i samo da fingira neku „paralelnu“ Crkvu kod onog dijela javnosti koji stvar posmatra površno, kroz slike, kao i kod ljudi zatamljenih pogleda na prošlost svojih srpskih predaka. Naravno, Đukanović je uvijek znao da je to organizacija nultog značenja u kanonskom Pravoslavlju, a njemu je, ipak, stalo da mu sve bude prema njegovim shvatanjima „original“ i „premijum“, pa se odlučio da krsti svoje unuče tamo gdje je, prema onoj komičnoj crnogorskoj pomodnosti, smatrao da je to „najsvetije“. Kao kad kupuje odijela i satove: uvijek se traži ono „izvan“. Naravno, to dijetešce nije ništa krivo i možda će i samo jednog dana učestvovati u povratku Crne Gore njenim istorijskim, srpskim korijenima. Kada je jedan od vajnih „srpskih“ depeesovaca odgovarao na pitanje zašto se izjašnjava kao Crnogorac, iako se i sam izjašnjavao kao Srbin, kao i svi njegovi slavni preci, tada moćni funkcioner je dao izjavu koja predstavlja kvintesenciju filozofije demonske opsjednutosti upotrebljivom sadašnošću: „moja obeveza je da budem ono što će biti moji unuci a ne moji preci“. Ipak, preci i potomci će se naći u onom trajnom, kada otpadne ova magla okupacije i vazalstva: u zajednici Nebeske Srbije. Onaj iz srpskog roda kome je ona mrska – teško će naći Carstvo Božije u kome je neće gledati.

Tako da ovaj čin bih posmatrao kao političku predstavu kojom se ujedno šalju prijeteće poruke našoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi od strane gospodarâ i Mila Đukanovića i patriajrha Vartolomeja, ali u toj političkoj predstavi očigledno je da nikakvo mjesto neće niti dato NVO CPC. Ona je tu da fingira Crkvu.

Pravoslavne vjernike širom svijeta posebno je šokirala vijest kada je doskorašnji poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve Moskvovskog patrijarhata, mitropolit Onufrije, prekinuo sve kanonske veze sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Kako tumačite njegovo otvoreno svrstavanje uz ukrajinsku vojsku i, na određeni način, pruženu podršku zarobljenicima iz Azovatalja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je veliki broj njih pripadao neonacističkim organizacijama kao što su Azov i Ajdar?

Najprije je vrlo važno da shvatimo da sa teritorije pod kontrolom kijevske hunte stižu izuzetno cenzurisane i autocenzurisane informacije. Čak i na ličnom planu, kada sam na početku specijalne operacije razgovarao sa prijateljima iz Kijeva i okoline, lako se osjećalo da ljudi govore stvari koje nikad ne bi, u normanlim okolnostima, govorili. Iskustvo slično ratnim razgovorima sa rodbinom zaostalom u Sarajevu: kada su kasnije izašli na slobodnu teritoriju, neki od rođaka su se pravdali da je psovanje majke srbočetničke bilo cijena života u Sarajevu 1993. Bilo je i onih koji su pounutrašnjili agresiju okoline i zaista povjerovali u narativ o svojim rođacima kao zlotvorima i agresorima na sopstvene ulice, grad. LJudi se pod pritiskom savijaju.

 

Ipak, ne treba zaboraviti ni na unutrašnje procese u Ukrajini, pa i u Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi, onoj kanonskoj. Ukrajinizacija je krenula praktično od prvog dana „nezaležnosti“, od 1992.godine. Mnogo ljudi je ostalo bez ikakve nacionalne svijesti jer su bili prosto „sovetskie lюdi“ : oni jesu govorili ruski, osjećali su se pripadnicima iste kulture, jezika, naroda kao i njihovi rođaci u Rusiji, ali su dobili pasoš Ukrajine, poveli su djecu u škole u kojima ih je čekala ukrajinska zastava, grb, himna, jezik. I s vremenom su se dešavali procesi pounutrašnjenja, pretapanja. Ni kanonska Crkva nije bila pošteđena toga, a kadrovi koji su dolazili iz zapdne Ukrajine, u kojoj je ukrajinski nacionalni narativ i identitet već odavno etabliran, dobijali su važna mjesta u kanonskoj Crkvi jer su joj, ipak, bili odani. Ipak, ukrajinizacija je tekla – neko ju je trpio nerado, neko ju je gledao rado, tek poneko se opirao, Crkva joj se nije suprotstavljala, djelimično jer „nije bilo naše da čuvamo rusku ideju već da propovjedamo Jevanđelje“. Agresiji se ustupalo jednom bljutavom pasivnošću zamaskiranom pod „jevanđeljsku“ nezainteresovanost za okolinu. Jedino što je bilo neupitno i za kanonsku Crkvu, ma koliko je gonili, bila je i ostala Ukrajina.

U međuvremenu je Ukrajina, naročito u posljednjih desetak godina, skrenula sasvim sa kursa pasivne rusofobije, sa kojom je nastala, u aktivnu rusofobiju, radi koje je nastala. Ukrajina je postala bataljon Azov, a Crkva trenutno nema snage da se tom procesu suprotstavi. Ipak, mislim da stvari na terenu nisu baš tako katastrofične kako se na prvi pogled čine. Trenutno je prosto takav trenutak. Proći će i on.

Vrijeme je Petrovdanskog posta… Pravoslavni vjernici se pripremaju za pričešće. Na tom putu, svako od njih, prolazi kroz određena iskušenja… Kako se, iz ugla pravoslavne dogmatike, valja boriti sa njima?

Veliko pitanje – čitavi tomovi živog iskustva Otaca Crkve su ispisani samo sa ciljem odgovora na pitanje „kako se boriti sa iskušenjima?“ a mi i dalje ne možemo da učimo samo čitajući – mada se prava, istinska otačka svjedočanstva danas manje čitaju nego neko broširano pravoslavlje čiji je najveći domet ono „amin +++“ u komentarima na pobožnim stranicama. Ono što je danas najteže, jer je potpuno kontraintuitivno za savremenu kulturu, jeste čuvanje sebe od iskušenja. Oci bi tu rekli da mi treba da čuvamo oči, čuvamo um, čuvamo srce: oči – tako što ćemo birati šta ćemo gledati od onoga što možemo da biramo. Naravno, postoji i ta sveopšta nametljivost vizuelnih sadržaja danas, ali ona nije tolika da i sami ne bismo više birali šta gledamo. Ipak, današnji čovjek je čak i na tom planu nekako naviknut na slatko-gorki ukus televizijskih banalnih sadržaja, ali i ju-tjuba i slično. Kada kažemo „muzika“, danas ne mislimo na gramofonsku ploču i njenu pucketavu dubinu već na „spot“ u kome je zapravo ono vizuelno izjelo ono muzičko, radi koga smo navodno tu. Dakle: pazimo oči. Zatim, rekli bi Oci: pazimo um, ako nas i odvuku oči, ne moramo da puštamo sve te nametnute mentalne slike u sebe jer kada se one nastane, teško izlaze. Naš um onda postaje zarobljenik onoga sa čime se srodio: plemenit um traži plemenito, banalan um – ono banalno, lukav – lukavo, zao um – zlo. No najvažnija bitka se gubi i dobija u srcu: ako njega sačuvamo za Hrista, sačuvali smo sve, a ako najblistaviji um ne sačuvamo za Bogočovjeka i NJegove svetitelje, uzalud nam sve. A srce se čuva ne nekom ispraznom sentimentalnošću već ljubavlju koja boli, kojom se dajemo drugima. Imao sam priliku da upoznam ljude koji za sebe tvrde „ja imam baš dobro srce!“ a onda je, recimo, jedna od mojih poznanica, likovala zbog smrti Mitropolita Amfilohija. LJudi žive u iluziji da, ako su skloni emotivnim izlivima, to ih čini dobrim, iskrenim, čestitim. Netačno. Da bi čovjek sačuvao srce, mora da čuva oči i um i da mnogo uči od boljih od sebe u Hristu.

 

Prošao je još jedan Vidovdan, veliki praznik koji je, umnogome, opredijelio istorijski tok srpskog naroda… Šta nas uči Vidovdan, a šta nas još nije naučio?

Ne prođe dan da mi u pamet ne dođu one riječi Mitropolitove „Vidovdane, moj očinji vide, tobom vidim što drugi ne vide…“ Onako kako smo progledali kroz Vidovdan – tako smo vidjeli Boga, svijet, sebe same dovijeka. I danas je tako. Vidovdan je vododjelnica Srpstva. Onaj koji i dalje njime vidi – to je prosto Srbin. Zato je brat Gujon – Srbin, dok milioni onih ravnodušnih, danas i u prošlosti, naprosto to nisu, a istorijsko iskustvo je i pokazalo da je zaborav kosovskog opredjeljenja samo prva faza zaborava sebe. Naučili smo o Vidovu danu da se čovjek – to jeste Srbin – nije pretplatio da bez borbe zadobije Carstvo nebesko. I tako je i danas. U nama postoji ta sveljudska želja da sljedeći dan bude posljednji dan napora, bitke, žrtvovanja, da jednom svane neka zlatna zora slobode poslije koje neće biti potrebe da se žrtvujemo, u kojoj će Vidovdan ostati samo uspomena. Aii to nam nije dato, nemojmo da se zavaravamo. Kažemo li za sebe da smo narod kosovskog Zavjeta? Onda jedan takav narod može da predahne, ali ne i da odustane.
Svijet se mijenja. On ponekad zaliči na ono već viđeno, ali u mnogo čemu nije ono što je bio. I on se ne mijenja na dobro (samo su banalni ljudi progresivisti: svako drugi zna da ne postoji napredak u istoriji a naročito to nije prosto industrijsko usavršavanje tehnologije). Mi danas gledamo rađanje nečega nama nepoznatog. Sa jedne strane, hoće da nas rasparčaju i podjarme. Kao narod. Da se razbijemo po državama, eventualno po nekim avnojevskim Crkvama, da zaboravimo da je kosovski zavjet – zavjet oslobođenja i ujedinjenja. Gledamo mase naših savremenika i sunarodnika i žalimo za nekim masovnim blagočestivim narodom, za milionima kosovskih vitezova. Ali istina je da nikada tih miliona nije bilo već da milioni žive orijentišući se oko vitezova. I zato danas nemamo pravo na toliko odlika našeg mentaliteta: na sujetu, koja lomi i najbolje naše nacionalne radnike, na sitne interese, na zaborav cjeline Naroda tj Crkve. Vidovdan je ispit koji se neprekidno polaže. Ko na njemu padne – pao je za Carstvo Božije. Jer to je onaj, kako Mitropolit pjevaše, „jedini put Srbinov“.

(IN4S)