Nova, a kao da nije

Piše: Emilo Labudović

Ne znam čime i odakle stiže ta Nova, ali ako se modernizovala i leteće sanke zamijnila avionom, dalje od Golubovaca neće moći. Zećani su blokirali put i mrka je kapa za njen prolazak.

A i što bi im kad im ne obećava ništa dobro jer, prinudom geografije, glavni grad, Nikšić i njihova okolina, dakle, brat bratu – pola Crne Gore, svoju nečist Moračom isporučuju Zeti i Sadarskom jezeru. I svejedno je, Botun ili neka druga lokacija, uvijek će to biti negdje nizvodno, a nizvodno je Zeta.

Svijest o ekologiji, koja je evo neko vrijeme izbila u prvi plan, nije okupirala i probudila samo Zetu i Zećane. Svuda u svijetu, na ovaj ili onaj način, mirno ili nasiljem, traju bitke za očuvanje poslednjih oaza zelenila, za vazduh obogaćen kiseonikom a ne dimom i ugljendioksidom, za malo mjesta pod suncem na kojem bi se čovjek osjećao čovjekom. Ali, civilizacija, i kad je garava, umazana i smrdljiva, nezaustavljivo grabi naprijed i, uprkos svim naporima nauke i tehnologije, za svojim tragom ostavlja žrtve. Botun nije izuzetak.

Postrojenje za prečiščavanje otpadnih voda je neophodno, i tu je svaka druga solucija nezamisliva. I kamo sreće da ga ima svaki grad u Crnoj Gori, jer kad do smrti zatrujemo sve naše rijeke, žile kucavice budućnosti, osudili smo i sebe na tiho i mučno odumranje.

A tek more!? A, ruku na srce, ovo postrojenje je potrebnije Zeti nego Podgorici jer se ona, nizvodno od Krivog mosta, ratosilja svog otpada i Moračom ga, u punom kapacitetu i izvornom stanju, isporučuje Zeti. Od Botuna do Jezera, a onda svakoj zetskoj njivi, bunaru, ribarskoj mreži…

Razumijem i opravdani strah Botunjana već decenijama tretiranih pošastima Kombinata, ali negdje se MORA. I to ne zbog nekog tamo ugovora, nekog tamo granta i kredita iz EU, ili gradonačelnikovog obraza, već zbog svih nas, u Zeti i izvan nje. A da se ovome „MORA“ od početka pristupilo kako valja, da je država umjesto što je demonstrirala silu i nadmoć, još od ideje pošteno rzgovarala sa Zećanima, da su ljudi od struke bili glasniji od političara, da je… danas bi Zećani razmišljali o dočeku Nove a ne bagera, a podgoričkog gradonačelnika ne bi boljela glava i prije novogodišnjeg mamurluka. Ovako…

A sličnih razgovora i pregovora treba i trebaće još na mnogim mjestima jer ekološka bitka nije samo šminkanje realnosti kroz ružičaste naočari ekoloških organizacija već noćna mora svih i svuda. Od Botuna do Pljevalja, od Gusinja do Herceg Novog. I što budemo ozbiljnije, pravovremenije i temeljnije razgovarali na tribinama, javnim raspravama i u kabinetima manje ćemo se nosati i voziti „maricama“, mrznuti po cestama, raskršćima i pod šatorima.

Znam da ću se zamjerii mnogima, ali znam, ponešto sam o tome učio u školama, država uvijek istjera svoje. Silom ili milom, postrojenje će se graditi, a vrijeme će pokazati da će ono, uz nešto malo neprijatnosti, biti na korist i jednima i drugima. Ali, i gore od njegovog sadržaja još, dugo će se osjećati neprijatni zadah pogrešnog pristupa čitavom ovom trvenju.

Uz malo više dobre volje, više razuma nego inata, uz malo više osjećaja odgovornosti za budućnost koja nam je, bez obzira na stranačke, nacionalne i ostale boje, zajednička, MORAĆEMO donositi i ovakve teške i sukobljavajuće odluke.

Jer, „ovo zrnce blata koje se okreće, razmućeno u kaplji vode“, kako je Zemlju svojevremeno opisao Gi de Mopasan, jedino je što imamo. Ako ga ne sačuvamo, a kolektori su jedno od sredstava te zaštite, gdje god se gradili, za džabe nam svaki razvoj i napredak.

A Botun je samo još jedna, doduše mučna, stepenica uspona kojim se, poput Sizifa, penjemo naprijed. I ništa nije njime nije ni počelo, a neće se ni završiti. Dug je to i trnovit put. I zato, aman zaman Milane, puštaj tu Novu Godinu da sleti, ludilo dočeka je već poelo. Mada i da je ne pustiš, ne bi se mnogo poznalo. Nova možda i jeste, ali kao i da nije.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)