“NE” kao slutnja: Devetnaest godina kasnije – privatna država?

Kada su 21. maja 2006. godine građani Crne Gore odlučivali o nezavisnosti, oni koji su glasali “NE” nisu nužno bili protiv samostalne države kao ideje. Mnogi su izražavali strah da će nezavisna Crna Gora, oslobođena svakog institucionalnog nadzora izvan svojih granica, postati privatna imovina političke elite – prije svega Mila Đukanovića i uskog kruga povezanih biznismena. Danas, gotovo dvije decenije kasnije, te slutnje za mnoge više ne djeluju kao paranoične teorije, već kao realnost u kojoj smo živjeli – i još živimo.

Sistem privatne moći

U godinama nakon nezavisnosti, Crna Gora je razvila sve formalne oblike demokratske države: parlament, vladu, izbore, zakone. Međutim, sadržaj tih institucija sve češće se tumačio kroz prizmu lične moći. Privatizacije strateških resursa, kontrola nad medijima, pravosuđem, bezbjednosnim strukturama – sve se to odvijalo pod sjenkom jednog moćnog političkog centra.

U ekonomskom smislu, Crna Gora je postala teren za bogaćenje malog broja pojedinaca. Klijentelizam, politička trgovina, netransparentni ugovori i selektivna pravda oblikovali su ekonomski ambijent u kojem je “uspjeh” bio rezervisan za one bliske vlasti. Oni koji su upozoravali da će nezavisna država, ako se ne utemelji na jakim institucijama, postati sredstvo ličnog bogaćenja – pokazali su se prilično proročanski.

Politička stagnacija i izostanak odgovornosti

Iako je formalno vlast smijenjena 2020. godine, duh prethodnog sistema nije nestao. Promjene su se uglavnom svodile na zamjenu kadrova, dok su obrasci ponašanja ostali isti: partijsko zapošljavanje, politički revanšizam, pravosudna opstrukcija i institucionalna paraliza. Čak i tada kada je Đukanović otišao sa političke scene, strukture koje je decenijama stvarao i dalje funkcionišu – često u sjenci, ali i dalje moćne.

Slutnje kao opomena

Danas se s pravom postavlja pitanje: da li su oni koji su 2006. glasali “NE” zapravo upozoravali na nešto što se zaista dogodilo? Njihova sumnja nije bila protiv državnosti, već protiv modela vladavine koji je mogao – i jeste – izrastao u autoritarnu formu upravljanja iza demokratske fasade.

Naravno, to ne znači da alternativa nezavisnosti nužno garantuje bolji ishod – ali pokazuje koliko je ključno bilo pitanje kako gradimo državu, a ne samo da li je imamo. Bez jakih institucija, stvarne podjele vlasti, vladavine prava i odgovornosti – nezavisnost može postati samo prazna ljuštura ispunjena ličnim interesima onih na vrhu.

Devetnaest godina nakon referenduma, vrijeme je za trezvenu rekapitulaciju. Slutnje onih koji su tada bili skeptični više se ne mogu lako odbaciti. One bi trebalo da posluže ne kao povod za novu podjelu, već kao podsjetnik da država nije cilj sama po sebi – ona je sredstvo za dostojanstven i slobodan život njenih građana. A ako to sredstvo postane sredstvo nečije lične dominacije, onda su sve zastave, slogani i proslave – prazni rituali.