NIJE SPAO SPAHIĆ NA VELIKOSRPSKI JEZIK
Piše: Bećir Vuković
Pa, šta ćemo sa propozicijama.
Žiri za NIN – ovu nagradu već je uvalio rukav u supu kad je uvrstio Ognjena Spahića u uži izbor.
Ali, ako Spahić nekako dozna da ga predlažu za NIN – ovu nagradu, odreći će se crnogorskog jezika.
Lično ga ne umijem naučiti ali mogu podržati dok se lomi nadvoje, pa kud puklo da puklo. Ko ga neće razumjeti i podržati pa kad bi puklo i natroje.
Potpuno ga razumijem i podržavam da se ne odriče crnogorskog jezika pa neka pukne kako pukne jer, u regionu, poznato je, jedino se Hrvati odriču i jezika i pisma i vjere, pa kud pukne, kad im se ukaže prilika da u balkanskoj prestonici kulture Beogradu, bilo šta prikuče i očople što predstavlja kulturnu legitimaciju.
Što se Ognjena Spahića tiče, budući da je principijelan (vidjeli smo kolika je uporna njegova podrška Milu Đukanoviću kroz napad na crkvu, i Đukanovićevu opštu teoriju nezavisnosti), očekuje se da još sjutra prelomi, pa kud puklo da puklo.
Otuda, veliko moje čuđenje zašto Spahić sa indignacijom nije odbacio predlog da bude uvršten u konkurenciju za NIN – ovu nagradu.
Tako bi i Spahićeva teorija da je bolje odvesti dijete u samouslugu nego u Hram u Podgorici, koliko toliko pogurala i Đukanovićevu teoriju opšte komitsko – klaustrofobične nezavisnosti.
Naročito Spahićeva metafora o pernatim mantijama sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve koliko toliko zalepršala bi i u Đukanovićevom partijskom projektu crkve sa petokrakom umjesto krsta.
Ostavljamo Đukanovićeve teorije i Spahićeve metafore, i opet pitamo – šta ćemo sa propozicijom za NIN – ovu nagradu, u kojoj stoji da se nagrada isključivo dodjeljuje djelima pisanim na velikosrpskom jeziku.
Žiri za NIN – ovu nagradu još prošle godine izgubio je svaki legitimitet (a za ovu godinu novi nije sticao), i to treba reći uoči ovogodišnje dodjele NIN – ove nagrade.
Najznačajniji srpski pisci su prošle godine potpisali peticiju, i odlučili da ne konkurišu sve dok se ne izabare kompetnentan žiri. Ta peticija još nije ukinuta, niti su je pisci povukli.
NIN – ov žiri je po vlastitom priznanju članova, sastavljen od ćelabih ustašoda sa dugom masnom kosom od uva i potiljaka niz teksas sapi, među kojima se ističe i visinom i debljimom Teofil Pančić, poznatiji kao putujući hamburger, kako ga je opisao crtač i pisac Momo Kapor.
E, sad su se ti umetnici rastrčali kroz bivšu Jugoslaviju da traže svoje raseljene drugosrbijance od Prijedora i Banja Luke do Saraj’va i Zagreba na Kaptolu, pa na ovamo preko Međumurja.
I, u tom međuprostoru, kad su se ozbiljni srpski pisci odrekli učestvovanja u konkurenciji za NIN – ovu nagradu, traže neko novo piskaralo kome bi okačili tu značku, i savili kolajnu od ramena do kuka.
Tako je prošlogodišnji dobitnik postao poznat ne po djelu, nego po tome što do danas nije prodao prvi tiraž od 300 primjeraka, a svi raniji pisci prodavali su nagrađenu knjigu u desetine izdanja.
Sad je, pak, NIN spao na Ognjena Spahića iz Stare varoši, i Darka Cvijetića iz Rasavaca kod Prijedora. (Reg. tablice Sanski Most).
S tim, što Spahić (procenjuje žiri), još uvijek nije vrhunski etablirani srbomrzac kao njegova duhovna a ražalovana majka iz bivšeg Ministarstva kulture Crne Gore, i duhovni očuh Sreten Perović, koji je poznatiji po inverziji početnih slova imena i prezimena K S.
(Na kraju mojih uvida, evo i moje prognize: NIN ide na noge Cvijetiću.)
Bog se javi..!
Nasmija me Becire, i rastuzi istovremeno kad pomislim kolika je mizerija pojedinih. Sjajan tekst!
Maliciozno, necitljivo…pisac u pokusaju, izgleda…kao neka zenetina