Neprijatnost manipulativnog: ND Vijesti iz nesvijesti, srpski narod i njegova Crkva

Piše: O. Darko Đogo

„Svjetska banka tvrdi: Pravoslavci nisu za promjene, siromašniji i manje srećni“

Vijesti 7.5.2018.

Datume uvijek treba ostaviti pored zabilješki: oni ne samo da nam daju da se snađemo u našem intimnom vremenu, da opet osjetimo mirise i ukuse vremena, da se bar malo vratimo u bivše dane: datum pored zapisa je mnogo više od prostog broja. On nam govori i kako da to naše intimno vrijeme smjestimo u onaj tok koji je još Sv. Avgustinu bio neshvatljiv, u ono sada koje, još dok o njemu govorimo, postaje nekada u očekivanju onoga što će doći. I onoga koji će doći.

Datumi su i stvar praktične prirode.

Oni po sebi otvaraju neporazume. Evo, otvaram Nezavisni dnevnik Vijesti. Naslov:: Čiča Dražom čestitali dan Svetog Vasilija. Da nema današnjeg datuma, čovjek bi se dao lako zbuniti. Da li je u pitanju neki proglas iz istorijskog materijala? Iz biltena Jugoslovenske vojske u Otadžbini? Iz nekog emigracijskog časopisa, iz Amerike, sa proslave dodjele američke Medalje časti tragičnom junaku jednog od dva srpska pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu? Tu je, u stvari, i uvod: DPS objavio snimak Kovačevića. Da li je u pitanju neki naslov iz perioda oko 1997, kada je Milo Đuaković paralelno gradio narative o mladom disidentu iz komunističkog miljea i „progresivnom“ političaru od koga ne treba braniti Srpstvo? Kada je „četnik“ Milo bio prihvatljivija opcija od braktog „komuniste“ Momira? Ili je u pitanju samokritika svjesnih drugova na račun druga Duška Markovića i repertoara iz njegovog porodičnog miljea? Ne. Datum i medij jasno svjedoče ko je i zašto meta. I kada. Na dan njegovog izbora, na dan Svetitelja Božijeg.

Jer, čim ugledate latinično okruženje Nezavisnog dnevnika Vijesti (u daljem tekstu ND Vijesti), jasno vam je zašto se i kako o kome piše. Objektivno – po onom pilatovskom Quid est veritas? koje je Bogočovjeka dopratilo do Krsta. Neangažovano – osim u okviru crnogorskog građanskog nacionalizma i lažne kulture čija je besadržajnost jedino samjerljiva ali i uvijek praćena lažnom medijskom i estetskom malograđanskom „izvrsnošću“. Spremno da se Crkva – koja kod njih nikada nema ni ime ni prezime (Srpska Pravoslavna Crkva) – koristi i iskoristi, lažno uzdigne i sjutra dan baci u blatu – „jer nije lako biti i svetica i kurva/sve po potribi/kako se namisti/u taj čas“. Toga smo svakidašnji svjedoci.

„Zbilja li će ovo Vijesti protiv nas?“ pita me neki dan jedan poznanik u Nikšiću.

„Zar može biti drugačije?“ odgovaram.

„Pa zar nisu bili objektivni tokom litija?“ pita moj sagovornik.

Srbi su narod metafizičke naivnosti. To je ono stanje koje je najkraostniji način izrazio srpski eminenti pjesnik iz Župe nikšićke, Radinko Krualović, govoreći o kosovskim Svetim Arhangelima:

„Mislio si, ako ti je Nebo prvi rod,
Niko ti ništa neće moći.“

(Pa, ipak, kada se jednom razuvjere od te naivnosti, Srbi postaju neizmjerno pornicljiv soj ljudi. Primjer za to neću tražiti dalje od istog tog divnog domaćinstva iz plodne Župe. Dok sjedimo i probavamu rakiju, Radinkov stric Neđo nam priča kako je, vo vrѣmѧ ono, kada su se na podsvjesnom nivou ljudi spremali za pokradeni referendum o neovisnosti Crne Gore, dopao neki od onih kvizova u kojime je u suštini najvažnije reći „Da“. U sred takve jedne forme – osmišljene da javno mnenje na podsvjesnom nivou navine da pristaje na televizijsku stvarnost po sebi i u sebi dodatno ukorijeni podatnost planiranoj secesiji, voditeljka pita Neđa Krunića: „Da li se piramide nalaze u Egiptu“

„Ne!“ Odgovara Srbin iz Župe.

„Gospodine, da li ste sigurni? Da li se piramide nalaze u Egiptu?“

„Ne!“

„Gospodine!“

„Ne, ne nalaze se! I pozivam sve građane da na referendumu saokruže NE!“

U nama Srbima se neprekidno prepliću metafizika naivnost, nesposobnost da prozremo da nije svako savezništvo ujedno i prijateljstvo kao i vjekovna intuitivna mudrost Neđa Krunića, sposobna da prozre komunikološke trikove i zablude. Zato se prostor za manipulativnost Vijesti uglavnom nalaze u našem nesvjesnom, u potrebi da Lice Drugoga najprije vidimo kao lice gosta, iako je Drugi vrlo često mnogoličan.)

ND Vijesti i SPCrkva ne pripadaju istom metafizičkom planu. Podnaslov o sreći nisam izdvojio tek tako: on je samo jedan od pokazatelja tog mimpilaženja ravni na kojima postojimo. Ne koristimo isti jezik. „Sreća“ koju mjeri Svjetska banka zaista ne postoji u Crkvi Božijoj: na pamet mi dolazi jedan odgovor Vladike Nikolaja iz Misionarskih pisama:

„Jednoj sirotici koja pita:
Zašto se u Jevanđelju ne govori o sreći

Kako da se ne govori, čestita dušo? O čemu se u Jevanđelju govori više nego o sreći ljudi? Meni izgleda, da bi se Jevanđelje moglo nazvati: Knjiga Sreće; nauka Hristova – nauka o sreći. Tebe je svakako zbunilo to što se u Jevanđelju ne spominje izričito sama reč sreća. No mesto te reči upotrebljuju se druge reči, kao: blaženstvo, radost, veselje, raj, spasenje, večni život.“

Šta tek reći o esencijalnom siromaštvu Pravoslavnih? Ne smijemo da zaboravimo da Sv. Ap. Luka 6,20 poznaje smao verziju „blaženi siromašni jer je Vaše Carstvo Božije“. I, premda je tema odnosa između imovine i siromaštva, sticanja i nesticanja, bogatstva da bise služilo drugima i ne vealo se za njega i bogatstva kao Mamona stara koliko i sama Crkva i do danas razrješivana na nekoliko načina – „siromaštvo“ o kome govore Vijesti – ta užasna optužnica Pravoslavlju – više govori o kvazietičkom horizontu Vijesti nego o samom Pravoslavlju.

„Ali zar Vijesti ne dopuštaju poneku kolumnu i Srbima?“ nastavlja da brani svoju naivnost moj sagovornik. Mi počesto snažnije branimo iluziju nego istinu koja nas boli. Možda baš tako braneći se od bola istine. Skrame na očima su najbolnije rane. Gotovo neizlječive ako se proglase dugovidnošću.

Ovdje dolazimo već do tragedije političkog života Srba u Crnoj Gori poslije 2006. Do kvintesencijalnog trika koji je od Đukanovića do ND Vijesti uspio svaki put – te ga, kao takvog, nikada niko neće promijeniti. Đavo se sakriva u višeznačnosti „NN je Srbin, NN je… nešto. Ergo: nešto je dato Srbinu – samim tim i Srbima“. Pogrešno. Ne samo da se do sada pokazalo da subjektivni osjećaji nisu automatske političke činjenice (da li ja osjećam da je Crna Gora i srpska država nema nikakve veze sa činjenicom da u njoj niti jedan Srbin – sami tim što jeste Srbin – nema nijedno političko pravo. ) Ne samo da se pokazalo da su ljudi bića skona promjeni nacionalnih (i svih drugih identiteta) u Crnoj Gori (da li je potreban primjer?) pa samim tim ono što je danas dato Srbinu sjutra se može naći u rukama bilo koga drugog. Stvar je u tome da, dokle god Srbi u Crnoj Gori, ne počnu da zahtijevaju prava za svoj kolektivitet, narod, zajednicu – najviše što će ikada biti moguće biće da se sasvim slučajno i u ogrničenom obimu susretnu ličnost nekog Srbina i neka javna funkcija ili medijski prostor. Narod koji je ostvario kolektivna prava može da pretrpi i da na mjesto čovjeka koji zastupa ta prava može doći i neadekvatna ličnost, poput mnogih političkih garnitura Srba u Republici Srpskoj i Srbiji.

Ipak, kolektivna prava srpskog naroda u konfederaciji zvanoj Bosna i Hercegovina (od sv. Savé) i pored svih pritisaka opstaju. Ali – kako je u nekoliko navrata sa neskrivenim ponosom reklo nekoliko kolumnista Vijesti – Crna Gora nije Republika Srpska. Nije. Ali to – bar što se tiče Srba – mnogo govori o današnjoj Crnoj Gori i problemima političke artikulacije jednog naroda. Dokle god to ne shvatimo, kolumne u Vijestima biće više demonstracija lažne polifonije i nepostojeće harmoničnosti jednog društva nego izraz stvarnosti glasila koje 13.5.2021. nalazi za shodno da prenese optužnicu bivšeg režima protiv mladog gradonačelnika Nikšića – samo zbog toga što je pjevao pjesme jednog antifašističkog pokreta (bar prema ocjeni američke administracije i živom sjećanju ljudi koji su mu pripadali).

Dokle god se ne razumijemo da postoje stvari o kojima se – kao eskpozitura jedne političke i ideološke opcije na jednoj strani i Crkva Božija na drugoj strani – ne možemo ni dogovoriti ni dogovarati, teško da ćemo i početi da se razumijevamo. Jer: spuštasmo se mi na vaše uže…