Mladen Mikijelj

„Ne stajem, dođem na dva-tri metra i pucam“: Kako je Blagoje Jovović izvršio atentat na Pavelića, najvećeg ustaškog zločinca

0

Na današnji dan 1957. godine, Blagoje Jovović ispalio je, ispostaviće se,  smrtonosni metak u ustaškog zločinca Ante Pavelića.

Jovović je svjedočio – Dolazim na sedam-osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio… počeo da viče:

„Majku ti j*bem srpsko-jevrejsku, komunističku!“

Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi.

Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put! Pucam mu u leđa, onako kako je bježao. Dva puta u njega. On pada.

Kako je nosio tašnu, ona mu ispadne, sa strane u jednu baštu.

Pao, ne mrda, ne mogu da vjerujem da se pravi mrtav, ako su dva metka u njega.

U tom trenutku pomislim — bolje je da ostane živ, jer će ga u bolnicu, narod će vidjeti i onda mu se mora suditi!

Da l’ da ga pribijem? Onda ugledam onu tašnu. Dokumenti? Bilo bi dobro dokopati se… ali, ako su pare u torbi, pa me uhvate i proglase lopovom. I da sam ga ubio zbog para! Ostavim ja i Pavelića i torbu.

Neko viče:

„Jure, Jure!“

I puca se prema meni. Ja se okrenu i pucam u tom pravcu. Ispalim tri hica.

Počnem da trčim oko zgrada, polukružnom ulicom.

Narod izlazi. Pitaju — šta je bilo?

Onako zadihan, govorim im:

„Gledajte šta rade ove budale tamo, napile se, pa pucaju na sve živo!“

„Taj je lud ili pijan“, vičem da me i oni sa prozora čuju.

Revolver mi u džepu. Ostavio sam samo jedan metak, za svaki slučaj.

Ovakvim preciznim riječima, punim emotivnog naboja Blagoje Jovović je opisao kako je izvršio atentat na Antea Pavelića u Argentini, u autobiografiji koju je izdiktirao novinaru Tihomiru Burzanoviću u knjizi „Dva metka za Pavelića“.

U mračnoj ulici Sančez u argentinskom gradiću Lomas del Palomar, nadomak Buenos Ajresa 10. aprila 1957. sreli su se Ante Pavelić i Blagoje Jovović. Dva metka završila su u tijelu Pavelića, a od posljedica tog ranjavanja dvije godine kasnije je umro u Frankovoj Španiji.

Pravda je spora ali dostižna je izreka koja bi mogla da se primijeni za slučaj ubistva Pavelića, jednog od najvećeg zločinca prema Srbima u Drugom svjetskom ratu.

Ličnošću Blagoja Jovovića bavili su se mnogi, istoričari, novinari… Pripisivali su mu razne uloge, da je agent UDBE, plaćeni ubica, terorista, novi Gavrilo Princip, a hrvatska emigracija je načelno optuživala jugoslovensku službu za ubistvo…Međutim, jedna stvar je sigurna – Blagoje Jovović pucao je na Pavelića u Argentini.

Atentat obavijen velom misterije

Ovaj atentat je maltene četiri decenije bio misterija. Tajnu je otkrio sam Jovović, posle 41 godine ćutanja, kad se vratio u rodnu Crnu Goru nakon 55 godina izgnanstva.

Najzaslužniji da se ova istina sazna je blaženopočivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kome je Jovović na Svetoj tajni ispovjesti otkrio sve o ubistvu.

Blagoje je 1998. godine bio u Crnoj Gori sa svojom porodicom, kada su krenuli na pomen pokojnom bratu. Ćerka Marija je bila zajedno sa ocem u Crnoj Gori kada je Blagoje objelodanio cijelu priču o ubistvu Pavelića.

Oca pamti kao pažljivog oca i divnog muža. Sjeća se da je otac mnogo čitao i bavio se proučavanjem srpske istorije, o čemu je i pisao. U Argentini je imao veliki krug prijatelja i bio cijenjen kao dobar čovjek.

Prema njenim riječima ona i majka do tog trenutka nisu ništa znale o događajima od pre toliko decenija.

„Majka i ja smo ga čekale ispred manastira i pitale se zašto se otac tako dugo zadržao unutra. Nije ga bilo sat vremena, a mi nismo znale gdje je. A on je bio sa mitropolitom Amfilohijem. Tog dana je ispričao sve kako je bilo“, opisala je ćerka Marija o boravku pod Ostrogom za beogradske medije.

Blagoje je posle ispovjesti imao samo jedan zadatak, odnosno blagoslov mitropolita Amfilohija da o svom herojskom činu ispriča javno.

Rasterećene duše zbog objelodanjene velike tajne, Blagoje Jovović preminuo je juna 1999. godine.

Mržnja i bol motiv atentata

O tome kako su izvršili atentat do detalja je ispričala Mileva Gaćeša, poslednji svjedok od koje se moglo iz prve ruke čuti kako je tekla organizacija atentata na poglavnika NDH Ante Pavelića.

A prvi put se njena priča čula 2017. godine, u tekstu razgovora koji je sa njom obavio putopopisac Viktor Lazić, objavljen u „Nedjeljniku“.

Na pitanje zašto su odlučili da ubiju Pavelića, Mileva odgovara: „Od velikoga bola i mržnje prema njemu, jer se on mirno ovdje šetao sa svojom ustaškom gardom, a grobovi naših mučenika se i ne znaju“.

„Da, ja sam učestvovala u organizovanju atentata na Pavelića! Kako i ne bih kad mi je ubio oca i još šestoro članova porodice! Mog su oca, Petra Gaćešu, ustaše odvele u zarobljeništvo i tukle ga do smrti. Moja porodica je uspjela da ga, uz pomoć Italijana, izvuče iz logora, ali je bilo kasno. Umro nam je na rukama u teškim mukama“, ispričala je Milena.

Kako je rekla, atentat su organizovali ona, njen rođeni brat Milan Gaćeša, Milo Krivokapić i Blagoje Jovović, koji je i ispalio hitac u Pavelića, a organizaciju je osmislio Jovo Jovović, Blagojev rođak.

Ona je decidno odbijala priče da je UDBA organizovala atentat na Pavelića kao i da je bilo propusta u ubistvu Pavelića.

„Revolver moga muža Jova, taj je revolver pucao na Pavelića! Atentat su organizovali Srbi četnici, da se osvete barem malo za ono što su Hrvati radili. Pavelić je bio svjestan da je meta, da je vrlo moguće da mu neki osvetnik saspe šaržer u grudi. Zato se veoma dobro krio. Svuda se kretao sa velikim obezbeđenjem. Bio je pravi izazov locirati ga“, ispričala je Mileva.

Da Pavelića nije bilo lako locirati znali su svi oni koji su ga tražili godinama. Sasvim slučajno, na njega je naletio jedan policajac srpskog porekla, Jovo Hose Menzalin. U argentinskom odmaralištu Mar del Plata zaustavio je Pavelićev auto i pregledao njegova lažna dokumenta, ali ga je odmah prepoznao. Od tog trenutka saznalo se da se po Argentini kreće sa pasošem Crvenog krsta i pod lažnim imenom Pal Aranjoš.

„Naravno, bio je prerušen, i po pasoškoj fotografiji ga je bilo gotovo nemoguće poznati. Ali nije mogao da zavara nas čije je porodice pobio“, pričala je Gaćeša.

Prema njenoj ispovjesti pokušaj atentata na Pavelića bio je i dan ranije od onog uspjelog, kada su atentatori odustali jer je u Pavelićevom okruženju bilo previše civila, a među njima i supruga i ćerka, i brojni Argentinci.

„Konačno je došla ta srijeda, 10. april 1957. Čekali smo da se završi njihova proslava, u Hrvatskom domu. Dogovoreno je da idu Milo i Blagoje. Prvo puca Blagoje, pa ako promaši, pucaće Milo. Pavelić je krenuo sa tjelohraniteljima niz ulicu San Huan. Išao je ka stanici metroa, liniji C. Ukrcali su se u voz i krenuli ka sjeveru, tri kilometra dalje, do željezničke stanice Retiro San Martin. Čim su ušli u voz, za njima su, neprimećeni, ušli Blagoje i Milo, naoružani i prerušeni. Ušli su odvojeno i sjeli na suprotne strane kupea, kako bi ih teže opazili. Tako su se vozili dvadesetak kilometara, do stanice odakle je Pavelić trebalo da uđe u autobus ka svojoj kući. Iz autobusa su sišli na raskrsnici današnjih ulica Doktora Rikarda Balbina i Alas Argentinas. Sve ovo se događalo uveče, mislim da su izašli iz autobusa oko devet sati, a u malom gradu kao što je taj, tada već nema ljudi na ulici.

Osvjetljenje je takođe bilo vrlo oskudno, tako da se atentat odigrao u pomrčini. Blagoje i Milo su sve vrijeme pratili Pavelića, ali odvojeno. Išli su iza njega na odstojanju od 20-30 metara. Po izlasku iz autobusa, Milo se odvojio, skrenuo je desno u jednu ulicu, mislim da se zvala Avijador Gablens. Htio je da prečicom prvi stigne do mjesta sa kojeg će pucati.

U trenutku kad je Pavelić sa tjelohraniteljem prolazio pored kluba AFALP, telohranitelj mu se obraća sa molbom da svrati u klub. Bog nas je pogledao, Pavelić do svoje kuće nastavlja sam. Međutim, u trenutku prije nego što će Blagoje zapucati, na nekih 10-15 metara iza našeg krvnika, Pavelić se, valjda predosećajući opasnost, okreće i sam počinje da puca na Blagoja, a onda svom silinom trči ka svom domu“, detaljno je svjedočila Lazićeva sagovornica.

Blagoje, ranjen u nogu, šepa za Pavelićem i puca mu u leđa. Jednim metkom ga pogađa u desnu plećku, a drugim u vrh kičme…

Dvije i po godine kasnije umro je od rana zadobijenih u atentatu. Nije mogao da bude operisan kako bi mu bili izvađena iz tijela oba metka, jer je uveliko bolovao od dijabetesa.

Dan osnivanja NDH

Dok će danas Srbi pominjati heroja Blagoja Jovovića sa njegovim saradnicima, u Hrvatskoj je na današnji datum 1941. godine uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH), na dijelu teritorije Kraljevine Jugoslavije okupirane od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Pod patronatom sila Osovine, temeljena na ideologiji ustaškog pokreta, NDH je sprovodila organizovan teror i pogrome nad svojim građanima drugih nacionalnih, vjerskih i rasnih pripadnosti, koji su proglašeni remetilačkim faktorom (Srbi) i nearijevcima (Jevreji i Romi), i nad ideološkim protivnicima iz redova vlastite nacije.

Zločini su vršeni sa jednim ciljem – uništenje Srba, Jevreja i Roma i stvaranja etnički čiste hrvatske države. Kako bi se cilj postigao, vršen je genocid nad ovim narodima u svim područjima NDH gdje je živio srpski narod – Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Srem, Bosna, Hercegovina, Dalmacija.

Srbi su činili trećinu stanovništva NDH i njihov udio u ukupnom broju žrtava iznosi oko 64 odsto.

Ljudi su ubijani u svojim domovima, na kućnom pragu, formirani su logori u kojima su surovo mučeni, zlostavljani i ubijani, a Jasenovac spada među najužasnije u ovom dijelu Evrope. U njega su dovođeni pripadnici proganjanih naroda, čak i djeca.

Istoričari i stručnjaci ustanovili su da je samo u logoru Jasenovac nastradalo više od 700.000 Srba, Jevreja i Roma.

U zločinima je udjela imala i Katolička crkva, a o čemu svedoči kardinal Alojzije Stepinac koji je podržao osnivanje NDH. Bio je politički mentor i duhovni otac Anta Pavelića. Blagosiljao je ustaške zločince koji su klali Srbe, Jevreje i Rome, a posle rata skrivao je ratne zločince u sjedištu Katoličke crkve u Zagrebu.

(RT)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.