NAŠ GOJKO I NAŠ ĐOLE

Piše: Bećir Vuković

Svoje ispovijedanje o putovanju na ustoličenje srpskog patrijarha Porfirija (koje je u tekstu ostalo u sjenci tužnog događaja u Novom Sadu), sveštenik Gojko Perović počinje pedagoškim objašnjenjem o tome kako je srpski patrijarh „istorijski vrsnik i stariji brat zetskih mitropilita“.

Sa ovom rečenicom, sveštenik Gojko Perović se preporučuje ne samo „Vijestima“, i ne samo Andrijaševiću, i ne samo montenegrinskim istoričarima, nego, daleko bilo, i onoj instituciji u Rimu u kojoj ovih dana žari i pali ambasador Crne Gore u Vatikanu.

A, sad, laganicom – tamburaški…

I autor ovih redova misli da je Balašević mag tamburanja, jedna izuzetna pojava koja je katkad i banalne rime pretvarala u gotovo zavidne književne tekstove…

Istina, poneki su odrastali uz Balaševića, poneki uz Džeja i Šabana, poneki uz Brenu, ali i uz Boru Čorbu, ali i uz gusle; mi u Crnoj Gori uz Bećirovića koji je bio patrijarh epske poezije, i, žalili smo sve njih, razumije se, žalimo i Balaševića..!

Kao što je rekao srpski patrijarh Porfirije (što navodi dragi naš prepodobni otac Gojko Perović), na vijest o odlasku Balaševića: „Naš, Đole.“

Ja bih dodao – naš i njihov – Đole..!

Jer, naš Đole imao je baš često i često razumujevanja i za neke – njihove – ratne trube, koje su ispratile Srpsku Krajinu, a gdje bi nego u Srbiju..!

Zaista, da li je istina dragi naš Gojko, da je dragi naš i njihov Đole, pjevao svoje toliko hvaljene pjesme i prilično banalne rime na dan „Oluje“, ili su to samo zlobnici smislili da bi oskrnavili uspomenu na našeg i – njihovog – Đoleta..?

I, nije li i naš Đukanović bio prijatelj sa našim i njihovim Đolem, baš radi toga što je njima pjevao na proslavi „Oluje“..?

Naš i njihov Đole tamburao, a naš Đuka slao crnogorske oficire da salutiraju i stoje mirno na proslavi „Oluje“.

Vjerujem, Đole se obradovao na nebesima, kad si ti, Gojko, došao da upališ svijeću pored sandala Miletića, ali – nisam baš siguran da se obradovao i voštanici – to je, moramo priznati – isuviše pravoslavno..!

Đole je bio takav kakav je bio, i takvog ga volimo, iako nemamo dara da ga volimo koliko ti, ali nije premudro da ga posmrtno zaodijevamo plaštom pravoslavlja jer, Đole, bio je svetski čovjek, to bar zna naš pravoslavni vjeroučitelj, otac Gojko, rektor jedne konzervativne institucije koja se uči propovijedanju pravoslavlju.

Ovdje treba interpukcijski znak – uzvičnika!, a drugi uskličnik da stavimo iza banalnosti našeg Gojka da je njihov i naš Đole „i u mnogo čemu sljedbenik Vuka i Dositeja…“

Kako bi bilo, kad bi njegova ekselencija crnogorski ambasador u Vatikanu, kojim slučajem, čuo da je jedan pravoslavni pop sa Cetinja, palio svijeće za dušu Đorđa Balaševića.

I on bi rekao kao što je rekao otac Gojko: „E nećeš noćas, pope, ispovijedati Balaševića koliki je vjernik, nego upali te svijeće božijem čovjeku.“

I ta riječ iz Vatikana mogla bi da se pogrešno protumači, ali sam siguran da bi je otac Gojko pravilno protumačio.

Razumije se, tu bi imao šta da pridoda i Gojko Čelebić, koji je išćerao njegovu ekselenciju iz ambasade u Vatikanu, i to tako brutalno, da mi je bilo žao njegovu ekscelenciju Vlahovića, kao božijeg čovjeka..?

UMJESTO KRAJA

Često, prepodobni otac Gojko – istupa – kao da on predstavlja volju naroda.
A, to nije tačno..!

A, za to nema blagoslov..!