Piše: Goran Danilović
Okrenuli smo stvari naopako na samom početku i danas imamo zbrku od koje boli glava, a trpe pristojnost i lijep ukus.
Za političare nije bilo mjesta u Vladi jer je, između ostalog, i pritisak medijske i NVO javnosti, na mandatara i dio „pobjednika“, bio ogroman. Pobjeda od 30. avgusta ne liči sasvim na sebe, a pokušaj da se sustignemo zadovoljavanjem političkih subjekata na nižim nivoima izvršne vlasti može se pretvoriti u lakrdiju. Kažem može, ali još uvijek postoji šansa da i ne bude tako.
Da nakon Vlade postavimo eksperte i po dubini, njih nekoliko stotina je nemoguća misija.
Mnogo pristojnih, hrabrih i decenijama upornih opozicionih kadrova unaprijed se osuđuje čim se čuje da će im pripasti neko direktorsko ili upravljačko mjesto. Ti ljudi nisu zaslužili nakon svega stigmatizaciju od strane dijela one javnosti koja je minule godine i decenije bila prilično ravnodušna i skoro neutralna. Dakle, nisu svi zaslužili da ih unaprijed osuđujemo nego da ih podržimo ali način na koji se sprovode mnoga postavljenja je zaista nekako pazarski i neprimjeren.
Sami smo krivi što je taj proces neminovne smjene neprofesionalnih kadrova ranije vlasti poprima obrise sumnjivog i nedopustivog – za svako postavljenje treba profesionalno opravdanje i dokaz.
Ne postoji ni jedna vlast u modernim demokratijama koja bi pristala da njeni kadrovi ustupe mjesta neutralnim ili tuđim, a da preuzme odgovornost za vođenje politike između dva izborna ciklusa. To bi bio politički suicid za svakoga. Ipak, neophodna je i samokontrola pobjednika i nepristajanje da bez imakve međusobne kontrole subjekti pobjede postavljaju ili nude kadrove po principu; moji resori-moja stvar. Pobjeda je bila zajednička i svako insistiranje na njenim razmjercima obesmisliće narodni, pojedinačne i partijske podvige od 30. avgusta.
Primjetno je i da će „najbolje proći“ oni koji su najglasniji, vječiti nezadovoljnici, ucjenjivači svih politika, u svim prilikama.
Čerečenje i razvlačenje svakog postavljenja po blatu nije ni korektno ni pošteno jer većina ljudi zaslužuje i priliku i poštovanje. Umjesto što se svaki put prvo saopšti ko je čiji kadar valjda treba saopštiti ko je gdje i šta radio?
Posebna je priča, i navijam za njeno razjašnjavanje do detalja, da li nova većina i partije pojedinačno koriste nepotističke i ucjenjivačke metode.
Kadrovi nekadašnje opozicije, a današnje većine, bivali su nepotkupljivi borci za slobodno društvo. Hoće li to i ostati vidjećemo. Neophodna nam je, dakle, javna kontrola onoga što od prvog dana budu radili novi kadrovi. Treba zaista da se potrude pa da ne budu bolji od dosadašnjih ili da budu gori.
Istina nije u krajnostima i isključivosti. Ako je Vladi potrebno dvjesta dana da potraje bez bespoštedne kritika makar pola od toga zaslužuju i oni „po dubini“.
Personalizujmo odgovornost. Nisu svi podjednako dobri ili loši. Jedno je izvjesno – loše ćemo brzo primijetiti, a onda je bitno da ne bude po onoj „moji resori-moja stvar“.
Bude li tako, već za par mjeseci ćemo trpjeti štetu svi bez obzira ko je čiji izbor. To će biti i pravedno i pošteno jer je rečeno; voli bližnjega svoga kao sebe samoga, a ne zaposli bližnjega svoga kao sebe samoga.
Ovaj je najglasniji. A ne treba nikome.