Ono što personifikuje Sarajevo je ideja tlačenja Srba kroz vijekove i otuda toliki bijes potomaka aga i begova što to više ne mogu da rade.
Prvi put u istoriji Srbin iz BiH je svoj na svome, ima svoju državu i može javno reći da želi ujedinjenje sa sunarodnicima preko Drine. Srbi Crne Gore suočavaju se sa sličnim problemima ili možda gorim. Za razliku od BiH denacionalizacija srpskog naroda u Crnoj Gori trajala je decenijama i nadam se da je okončana 30. avgusta prošle godine. Čestitkom povodom 9. januara, Dana Republike Srpske, premijer Zdravko Krivokapić nije učinio ništa spektakularno, već ono što je normalno. Druga je stvar što su to Izetbegovićevi sljedbenici dočekali na nož.
Rekao je ovo u intervjuu za “Glas plus” istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Aleksandar Stamatović govoreći o identitetskim i nacionalnim pitanjima Srba u regionu.
– Konstatacija da je RS izvojevana potocima krvi srpskog naroda već je toliko korištena da ide do banaliteta, ali zaista jeste tako. Ona je nešto između onoga kada Srbi ništa nisu dobili 1878. godine, i kada su otrgnuti od sunarodnika iz Srbije i Crne Gore, i onoga što tek treba da uslijedi, a to je ujedinjenje Srpske i Srbije. Nova generacija koja je već stasala treba da iznese taj posljednji čin ujedinjenja, da taj međukorak izvede u potpuni korak. Svaka druga priča je u RS zamajavanje naroda i pristajanje na letargiju, koja nas vrlo lako može odvesti u prvobitno stanje – ističe Stamatović.
Kako vidite značaj i ulogu Republike Srpske kao dijela srpskog identiteta i šta mislite zbog čega mnogi toliko napadaju i dan nastanka, ali i generalno Republiku Srpsku?
Ovu problematiku treba sagledati u širem kontekstu najmanje posljednja dva vijeka. Srpski narod u BiH je dugo i teško robovao u osmanskoj imperiji i onom dijelu svog naroda koji je primio vjeru osvajača. Uz pomoć dva centra državnosti u Srbiji i Crnoj Gori on se u periodu od polovine XIX vijeka do 1878. godine počeo oslobađati od tog ropstva. Vrhunac tog procesa bio je od 1876. do 1878. godine, kada su Srbija i Crna Gora zaratile protiv osmanske države radi oslobođenja BiH. Srbi iz Bosne željeli su ujedinjenje sa Srbijom, a oni u Hercegovini sa Crnom Gorom. Uostalom, crnogorska vojska je sa hercegovačkim ustanicima stigla na prag Mostara 1876. godine.
Međutim velike sile, u prvom redu NJemačka, Austrougarska i Engleska, spriječile su to ujedinjenje. Poslije toga uslijedile su decenije robovanja pod Austrougarskom. Nadanje srpskog seljaka, tog rajetina čiji su preci stotinama godina robovali islamu i osmanskoj državi da će ga Austrija izbaviti od tog robovanja i ispraviti istorijsku nepravdu, najbolje je opisano u književnom djelu Ive Andrića “Priča o kmetu Simanu”. I ta nadanja su bila iznevjerena. Austrija je opet favorizovala muslimane i katolike, čije je pohrvaćivanje izvršeno baš u doba njene vlasti. Tek u periodu između dva svjetska rata Srbin iz BiH doživio je slobodu. Onda je uslijedio genocid u ratu od 1941. godine. Potom je on opet u doba komunističke vlasti bio građanin drugog reda u BiH. Godine 1992. desio se novi genocid ili pokušaj genocida.
Prvi put u istoriji Srbi BiH su potpuno autohtono krenuli u izvojevanje svoje državnosti i izlazak iz te nakaradne teritorijalno-političke tvorevine koju je stvorila Austrija, a koja je potvrđena od komunista. Naravno treba uvažiti i pomoć Srbije i Crne Gore u tim godinama, ali ponavljam, to je bio autohtoni državotvorni pokret Srba BiH.
