More Milo, ne idi u šumu

Piše: Milisav Popović

Šta su znakovi pored puta ako nijesu predskazanja na putu?

Kada je predsjednik Đukanović zakazao parlamentarne izbore za avgust mjesec (kada vrijeme nije) 2020. godine, njegov sapatnik dr Boban Mugoša izgovorio je: „E, sad nam je pukla pogibija!”

I bi pogibija – politička DPS-a.

U januaru ove 2021. navršilo se 15 godina od prvog doputovanja diplomate Miroslava Lajčaka u Crnu Goru. Samo dva dana prije njegovog dolaska, njegovih 37 zemljaka – Slovaka, koji su se vraćali iz tzv. mirovne misije sa Kosova i Metohije – od Srbije otetih, stradali su u avio nesreći iznad Mađarske. A dva dana nakon Lajčakovog dolaska u Crnu Goru, 23. januara 2006. godine, dogodila se najveća saobraćajna nesreća u Crnoj Gori u udesu voza kod Bioča u Kučima, u kojoj je poginulo 47, a povrijeđeno preko 200 putnika.

Toga januara Crna Gora je bila Lelejska gora.

Neki, koji se osvrću na prošlost, a suočavaju s budućnošću (ne obrnuto, kako, opet, neki hoće) pitali su se zašto tako tragičan udes voza punog putnika baš kod Bioča u Kučima odakle je svojevremeno krenuo stravični pokolj kučke nejači pod komandom vojvode Mirka Petrovića, oca kralja Nikole, a brata knjaza Danila. Neki su se prisjećali događaja iz davne1936. godine kada je Kuč Vojin Radovanović pretekao voz na relaciji Bar – Sutorman i time se narugao kompaniji koja je gazdovala vozom. Istim povodom neki s više imaginacije zalazili su u sferu metafizičkog, pominjali su sagrešenja, izdaju srpstva, zao duh stranog dolaznika …

Mašta može svašta, ali nije mašta da je te iste godine u maju mjesecu Lajčakov zemljak Lipka blagoslovio pokradeni referendum kojim se Crna Gora izdvojila iz državne zajednice sa Srbijom i postala „slamka među vihorove” (svjedoči o tome „Bijela knjiga” J. Markuša na preko hiljadu strana).

Ponovni dolazak diplomate Lajčaka u Crnu Goru prvih dana marta ove 2021. godine zatekao je istog vođu režima u Crnoj Gori – Mila, ali sada „polomljenih krila”, što će reći, bez njegovog DPS-a na vlasti. Bila je to prilika za Mila da optuži državu Srbiju za pad njegovog DPS režima na avgustovskim parlamentarnim izborima 2020. godine i iskaže maltene smrtni strah od gubitka vlasti na predstojećim lokalnim izborima u njegovom zavičajnom Nikšiću. Preuzimanje vlasti od strane opozicije u Nikšić bi, po Milu, značilo osvajanje Crne Gore od strane Srbije. O ovako suludom Milovom sudu Lajčak se nije izjasnio.

Otkud kod Mila, nekada velikog Srbina, sada toliko velika mržnja prema Srbiji i svemu srpskom u Crnoj Gori – Crkvi, jeziku, naciji? Kako može da zaboravi da se u minulih 100 godina od velike svenarodne Podgoričke skupštine iz 1918. godine do ovih dana, pod sloganom – „proda kozu na Cetinje, kupi vilu na Dedinje” – samo u Beogradu, preselila čitava jedna Crna Gora, a u cijeloj Srbiji – još jedna. Kako može da ne vidi da „dva oka u glavi” – dva su oka i kad su razroka.

Kako može Milo da mu budu „cvijeće” oni koji na Cetinju, gdje su se dijelile medalje Obilića, slave zločinca Pavelića, klikuju „Srbe na vrbe” i pjevaju „dobro došli srpski gosti, ovdje će vam ostat` kosti”.

Na ova i mnoga druga pitanja vezana za Milov državnički habitus odgovor su uglavnom dali njegov politički otac, bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović u knjizi „Pravila ćutanja”, a i sada blaženopočivši mitropolit Amfilohije svojim crkvenim litijama.

Mila miluje prizor sa prestonog Cetinja kada njegovi čimbenici sa groba kralja Nikole uklanjaju Vladin vijenac, a srpsku trobojku na smeće bacaju, iako se zna da je na kraljevom posmrtnom odru stajala i srpska trobojka i sablja srpskog Milutina kralja. Kada novinari Mila pred TV kamerama činjenicama prignječe, on kaže: „Jeste, ali kao da nije”. Očito svjestan svojih sagrešenja, on se pred kamerama preznojava, ali ne pod zaista zavidnom težinom svoga lijesa, nego zato što „tijelo stenje pod silom duševnom”.

More Milo, ne idi u šumu, kako si najavio, nego idi i gasi vatru koju si potpalio … Tvoj zavičajni Nikšić gori …Crna Gora gori … Rob si postao, Milo, svoga bola i svoga bijesa, ali u sudaru bola i bijesa nastaje „veliki prasak” koji prijeti „lelekom što goru prolama”.