Mora li samostalna Crna Gora biti antisrpska?

Piše: Luka Kešeljević

Odavno se u našoj Crnoj Gori vodi polemika o nekakvom „dvojnom identitetu“. Taj pojam je sam po sebi, dakle, po svojoj suštini problematičan, paradoksalan, odnosno, neodrživ, jer, i d e n t i t e t je, po svojoj definiciji, j e d n a k o s t s a s a m i m s o b o m. Prema tome, nekakav „dvojni identit“, „dvojstvo identiteta“ ili „dupli identitet“ je nonsens. Ali, eto, u našoj Crnoj Gori, tom stjecištu paradoksa, to nije nikakav problem, naročito kada vidimo prisustvo dvije akademije nauka, dva jezka, pokušaj formiranja druge crkve, s namjerom da ona postane prva itd. Pa onda, „dvije vrste jednog novog jezika“. Tu možete da birate hoćete li „samo“ preimenovanje postojećeg jezika ili dodavanje dva nova slova. Tome nabrajanju paradoksa zadugo ne bi bilo kraja.

Nije to sve baš nastalo od juče. Sve ima neku skoriju ili dalju istorijsku podlogu. Podsjećanja radi, Velji rat 1875/76. je poveden radi ujedinjenja Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Međutim, velike sile mijenjaju tok i ishod rata i, što je najgore, donose pogubnu mirovnu konferenciju, koja se kosi ne samo sa motivima za rat, već i sa većinskom voljom naroda koji je tada živio na tim prostorima. Odlukom te konferencije u Berlinu 1878. nastaje i dvadeset sedma država u svijetu i druga srpska država – Crna Gora. Dakle, kao i mnogo puta na Balkanu i prije i poslije toga, volja naroda je bila jedno, a ishod sasvim nešto drugo. I povrh siromaštva i svih drugih loših okolnosti, za trideset osam godina njenog postojanja, postignuti su u nekim oblastima solidni rezultati. Međutim, samo po sebi, naročito u to vrijeme, problematično je postojanje i sama održivost države sa dvjesta hiljada stanovnika. Osim toga, postojanje dvije samostalne srpske države donijelo je dalekosežne probleme, jer srpski narod se polagano počeo cijepati. Tada nije ostvarena ona čuvena Njegoševa misao iz Posvete prahu oca Srbije u „Gorskom vijencu“, po kojoj jedan narod treba da živi u jednoj državi, a otac te države je Karađorđe Petrović. Dakle, kod Njegoša nema mjesta ni za kakav „dvojni identit“, već je na snazi vrlo jednostavna formula: jedna nacija – jedna država.

Dijeljenjem jednoga naroda 1878, rađa se aporetika odnosa, a to je jedan narod sa dva državljantva. Dobrim, ako ne i najvećim dijelom, ta aporetika je zasnovana dinastičkim sujetama. U to vrijeme manja srpska država Crna Gora, budući da nije imala visokoškolske ustanove, obdarene mladiće je slala – gdje drugo – nego u veću srpsku državu, Srbiju. Zbog oskudnih uslova za život, nije bio rijedak slučaj ni preseljavanje stanovništva iz manje u veću srpsku državu. Paralelno sa tim dolazi i do suparništva, bolje reći, dinastija nego istog naroda. Ali, pošto dinastija personifikuje državu, onda se polako zahuktava sukob dvije države, a sve to neosjetno, vodi iznevjeravanju čuvenog Njegoševog ideala.

Crnogorski dvor i njegove pristalice počinju ulaziti u sukobe sa Beogradom. Nije bilo strano govorenje o Srbijancima sa omalovažavanjem, recimo, nazivani su „trgovcima svinja“, i to sve u svrhu isticanja sebe kao elitnih Srba. Sve se više moglo čuti kako su Crnogorci „najbolji Srbi“, „posebni Srbi“ itd. Ta regionalna odrednica pretvorena u državnu polako je trasirala put separatizmu i začinjala lagano animozitet prema Srbiji.

Ni dolazak druge srbijanske dinastije nije riješio problem. Srbija je u to vrijeme napredovala brzim koracima, tamo su se školovali i brojni napredni crnogorski mladići, a Crna Gora bila i dalje despotija, jedina država bez ustava. Upravo ti mladi napredni ljudi, na čelu sa Markom Dakovićem uviđaju anahronost tadašnje crnogorske države i njenu neodrživost, boreći se za progres. Tzv. „Bombaška afera“ i „Kolašinski proces“ doprinose ne samo suparništvu Cetinja i Beograda, već, prije svega, suparništvu unutarcrnogorskog despotizma oličenog u poslednjem vladaru iz dinastije Petrovića i crnogorske napredne omladine koja uviđa neodrživost tadašnje crnogorske države.

Sve to neblagonaklono prihvatanje ideja ljudi školovanih u Beogradu dovodi, ako ne do antisrpskog (jer, Crnogorci su „najbolji“ Srbi), a ono svakako do antisrbijanskog raspoloženja. Dalje, suverenova neosjetljivost za promjeme u njegovoj dugoj vladavini bila je katastrofalna za samu državu na čijem je čelu bio. Tako, na primjer, formiranje stranaka „klubaša“ i „pravaša“ jedna država, operisana od svih demokratskih procesa je vrlo teško podnijela zbog velikog raskoraka u odbrani onog starog – despotskog i novog

– progresivnog, ali bitno je istaći da je to unutarcrnogorski sukob. Crnogorski suveren i njegove pristalice nisu mogli da razumiju duh vremena koji su donosili mladi „terazijski“ Crnogorci, kako su pežorativno nazivani od vladajućih krugova. Dovoljno je bilo još samo jedna decenija da se posvjedoči da je ta država neodrživa. Sve i da nije bilo „nelegalne Podgoričke skupštine“, teško da bi opstala kao država, jer se je mnogo prije toga pokazalo da je ona anahronizam svog vremena. Ako ništa drugo, to dugo očekivano ujedinjenje – taj Njegošev san – omogućilo je hiljadama materijalno ugroženih ljudi da se presele u Srbiju i tamo budu spašeni.

Manje od vijek docnije taj sukob dvije dinastije i to antisrbijansko raspoloženje crnogorskog suverena poslužilo je nekima konačno da stvore antisrpostvo. Naravno, tome je prethodilo proglašavanje nacije koja nije bila potpuno antisrpska, jer glavni ideolog nije negirao srpsko porijeklo. Dakle, od crnogorske regionalne pripadnosti, preko državljanstva dolazi se do nacionalne pripadnosti. Na taj način iznevjerava se onaj Njegošev ideal. On je, zapravo, najveći neprijatelj najnovijem utemeljenju Crne Gore. Pošto je ispunjen Njegošev san, pošto je 1918. konačno došlo do ujedinjenja Srbije i Crne Gore, svako osamostaljivanje Crne Gore je u biti antisrpsko i ne samo to, već ono i ne može biti drugačije. Otuda potreba za „obnavljanjem“ crkve, pa za kreiranjem novog jezika, sve u svrhu zaokruživanja nedovršene nacije, koja svoj romantizam doživljava sa zakašnjenjem otprilike jedno dvjesta godina.

Dakle, crnogorstvo od elitnog srpstva postaje antisrpstvo. Jedino šta je njima zajednička potreba za posebnošću, nužnim odvajanjem od srpstva. Sam ideolog crnogorskog nacionalizma ne negira da su Crnogorci Srbi, ali, ipak, posebni Srbi, što je dovoljan razlog da oni ne budu Srbi, jer ako su oni „nešto više“ no Srbi, znači da mogu biti i nesrbi.

Sve u svemu, oni svoj identitet objašnjavaju govoreći šta nisu, a ne šta jesu, pa se zapada u paradoksalnu situaciju u kojoj identitet više nije afirmacija već negacija; to više nije jednakost sa samim sobom, već nejednakost sa samim sobom ili sa nečim drugim. Sjetimo se one kampanje DPS-istoričara koji su nekoliko godina pripremali teren za „obnovu državnosti“. Ta kampanja se najvećim dijelom svodila na prikazivanje Srbije kao okupatora i srpskog naroda kao remetilačkog faktora. U to vrijeme jedan od čelnika DPS-a pronosio je famu kako su Srbi iz Crne Gore „politički Srbi“.

Dakle, više je nego jasno da ta „nova Crna Gora“ jedino moguća kao antisrpska, pa na nju kao nešto novo „mora da se navikne“. Štaviše, ni malo nije čudno, već je logično da ta „nova“ Crna Gora je jedino moguća kao antisrpska, jer za „obnovu“ njene državnosti je najneophodnije obesmisliti i krivo istumačiti dugi istorijski proces i dugo iščekivano ujedinjenje 1918, jer to je jedini smisao te „nove“ Crne Gore.

U jednom neformalnom razgovoru sa kolegom i prijateljem poslije izbora 30.8. pokušavao sam da odbranim tezu da je samostalna Crna Gora jedino moguća kao antisrpska, jer to je moto njenog postojanja, to je njena supstancija i njen smisao. Nakon 30.8, na žalost – a to nije niko očekivao – vladajuće strukture žele da zamute vodu da bi bila što dublja, želeći da prodaju rog za svijeću nekakvim identitetskim bućkurišima u formi raznoraznih „dvojnih identiteta“. Srbin–Crnogorac, Crnogorac–Srbin, Crnogorac koji govori srpskim jezikom itd. Da se čovjeku svijest zamuti!

Jednom prilikom na plavom tabloidu, koji sada ne samo da kreira identitet već i cjelokupnu stvarnost, jedan mlađani ministar veli da se 2011. Izjasnio kao Srbin, a ovoga puta će kao Crnogorac. Kaže da se u Singapuru, gdje je službovao, svi deklarišu kao Singapurci. On samo zaboravlja „sitnicu“ da Crna Gora i Singapur nisu baš isto. Ako je mladi gospodin prošao svijet i ako je ekspert za ekonomiju i finansije, on o nacionalnom identitetu ne zna ama baš ništa. Ne pomaže mu tu ni kompleks više vrijednosti. Uzgred, mladi ministar zaboravlja da se u Singapuru identitet ne mijenja svake desete godine. Kod nas u Crnoj Gori to može i češće: pred izbore 100% Srbin, a odmah posle izbora 200% Crnogorac. Suština: zamuti vodu da bi bila što dublja! A u mutnom se najbolje lovi.

Takvi stručnjaci su i više nego poželjni za agresivni plavi tabloid koji daje ogroman impuls novom talasu antisrpstva, sada samo u drugoj formi. Na „novu Crnu Goru“ se, izgleda, tek treba navikavati: do podne Srbin, popodne Crnogorac, crnogorski Srbin, srpski Crnogorac… Tome kraja nema. Oni nude nekakav „srednji put“, pa su izmislili nekakve „Vučićeve Srbe“. Ako dovedete u apsurd njihove identitetske bićkuriše – odmah ste „Vučićev Srbin“. Ako kažete da je ministar Leposavić smijenjen ni zbog čega, jasno je, vi ste „Vučićev Srbin“. Ako išta prigovorite o propaloj britanskoj rezoluciji, presuda je pala, a vi ste „Vučićev Srbin“. Ako pomenete darivanje

vakcina tzv. „Republivi Kosovo“, etiketa je spremna, morate biti „Vučićev Srbin“. Ako se, recimo, fotografišete ispred velelepnog spomenika Stefanu Nemanji na velelepnom Svakom trgu u Beogradu, opet ste „Vučićev Srbin“. Naprosto, ako ste Srbin, to znači da ste „Vučićev Srbin“. Vjerovatno su, po njima, i gospoda Gideon Grajf, Peter Handke i Miloš Zeman „Vučićevi Srbi“. „Nismo mi“ vele „Vučićevi Srbi“, pa dodaju „Mi imamo srpstva u Crnoj Gori. Mi smo za naše, autentično crnogorsko srpstvo.“ Samo fraza za frazom, floskula za floskulom. One same po sebi ne znače ništa, a žele da se postave da budu bez alternative. Šta im dođe „autentično srpstvo“? Neko „posebno“? Neko koje nema veze sa srpstvom? Šta li već? S kojim pravom će oni nekome nametati da je Srbima Crna Gora matična država, a isti ti su djecu poslali u Srbiju?

Suština svega je u tome da samostalna Crna Gora posle iskrivljena vrijednosti, posle 1918. može jedino postojati kao antisrpska, a to mi je prijatelj nekoliko mjeseci docnije i potvrdio. Samo su forme različite. Ne smeta njima Srbija, samo je problem Vučić. Kamo lijepe sreće da je tako, ali nije. Sjetimo se samo dvije decenije nazad. Tada je jedna stranka rušila državnu zajednicu sa Srbijom „radi Miloševića“. Uzgred, ta stranka je prvobitno zamišljena kao antikomunistička; počeli kao klubaši, a završili kao pravaši. Propala stranka, ali ostala ta matrica koja je življa nego ikada. Milošević više nije bio na vlasti, a oni su i dalje nastavili sa rušenjem zajedničke države. Ispostavilo se da je bio u pravu kada je rekao: „Ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, nego napadaju Miloševića zbog Srbije.“

Dakle, kamo sreće da je Vučić jedini problem. Problem je, razumije se, Srbija koja je sve jača država i koja nije članica NATO-a. Nju treba učiniti manjom, skromnijim itd. Ali to je velika geostrateška igra čiji je predvodnik zvanična Crna Gora. Samo to se sada radi „u rukavicama“, jer smo ranije imali nenarodni režim koji je sve otvoreno radio protiv volje naroda. Sada, kobajagi, promijenjena vlast, ali politika ostala ista ili za nijansu agresivnija i gora, a sve navodno u ime naroda. Nerod ih nije glasao da bi iznevjerili SPC, niti da bi smjenjivali ministra ni zbog čega. Narodnu podršku nisu dobili da bi tzv. Kosovu poklanjali vakcine, niti da bi Srbiji zabranjivali barsku luku. Nije to nenarodna vlada samo što nema podršku naroda i narodnih predstavnika, već, prije svega što radi protiv volje i interesa naroda. Bitno je da „sačuvaju suverenost“, ali samo od „hibridnog režima“ iz Beograda, nikako od njihovih gazda sa

Zapada. I, što je tragikomično, u to njihovo „autentično“ srpstvo–crnogorstvo, šta li već, stalno se pozivaju na „njegoševsku“ Crnu Goru, iako je Njegoš bio daleko od nekakvog „dvojnog identiteta“.

(Autor je doktorand filozofije)