Modernizacija islama na američki način
Piše: sveštenik Miladin Mitrović, savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banja Luci
Savremeni Bliski istok, potpada pod oreol tradicionalnog širenja islama. Upravo ovaj region tradicionalno privlači pažnju cijelog svijeta.
Tu se odvija ključni i najduži (više od 60 godina) sukob epohe – arapsko-izraelski sukob, oko kojeg se gradi cijela glavna problematika savremenih međunarodnih odnosa. Konkretni politički događaji: formiranje Izraela, posmatrano kao katastrofa i poniženje za cijeli muslimanski svijet, oružane intervencije Sjedinjenih Država i drugih zapadnih zemalja na Bliskom i Srednjem istoku, direktno su uticali na “oživljavanje izvornog islama”, ali isto tako direktno su uticali i na masovne pojave islamskog radikalizma. Otprilike od istog trenutka u islamskom svijetu počinje da raste gađenje prema imperijalnoj politici Zapada i, prije svega, prema njegovim pokušajima da nametne svoju liberalnu ideologiju cijelom svetu.
U posljednjoj četvrtini dvadesetog vijeka politički procesi u islamskom svijetu na Bliskom istoku zaista su pokazali da ova religija nije izgubila svoju poziciju u javnom životu muslimanskih zemalja. Štaviše, islam je preporođen u politici brojnih država: Irana, Pakistana, Egipta, Avganistana, Saudijske Arabije, Sirije. Ključni događaj svakako je bila islamska revolucija u Iranu (1979), kada je imam Homeini proglasio princip vladavine sveštenstva – “vilajat-e-fakih” (fakih – teolog-zakonodavac). Tako je muslimanska teokratija ponovo oživjela. Klasični islam VII–XIII vijeka u potpunosti je otjelotvoravao poznati postulat o neodvojivosti duhovnog i svetovnog principa; bilo je to doba kalifata, doba teokratije, ali nakon što su Mongoli zauzeli Bagdad 1258. godine, moć halifa, koja je personifikovala jedinstvo države i vjere, suštinski je nestala i zamijenjena je vlašću sekularnog vladara – sultana. Iran je postao prva teokratska islamska država modernog vremena, sa kojom je bio pokrenut proces vraćanja izvornim islamskim načelima.
Posebnosti
Održivi uticaj islama na društveno-politički život u velikoj mjeri se objašnjava posebnostima muslimanske vjere, koja se smatra sistemom koji reguliše mnoge aspekte života ljudi. U ovom tumačenju islam ne samo da predstavlja vjerski sistem, već nudi i model savršenog ljudskog društva, kome bi vjernici trebalo da teže.
Islamska civilizacija na Bliskom istoku zaista je bogata svojom istorijskom prošlošću i unikalnim kulturnim vrijednostima i kao takva ona ispada iz paradigme svjetskog razvoja koju su formirale “zapadne sile” – iz paradigme demokratije, industrijalizma, kapitalizma.
Kao i druge religije, muslimanska vjera se ne može smatrati odgovornom za to kako je tumače zapadni političari i stoga je nepravedno i politički opasno kriviti islam za fenomene kao što je transnacionalni islamistički terorizam, koji se obično povezuje sa Al-Kaidom. Naravno, u islamu, kao i u drugim velikim religijama, postoje mnoge protivrječnosti. Neke sure Kurana govore o borbenosti i netrpeljivosti muslimana, dok druge govore o njihovoj miroljubivosti. Međutim, islam kao religiozni i cjelosni pogled na svijet postao je glavna prepreka sprovođenju diktatorske politike svjetskog imperijalizma SAD.
Samo povratak izvornom “čistom islamu” može spasiti muslimanske narode, njihov identitet i duhovne vrijednosti od razornog satanskog uticaja pokvarene i nemoralne zapadne civilizacije.
Zapadni mediji slikaju lažnu i pristrasnu sliku, prikazujući muslimane u negativnom svjetlu, prikazujući islamski zakon kao “nedosljedan ljudskim pravima”, a islamsku religiju kao učenje o nasilju koje podstiče terorističko razmišljanje. Druga taktička tehnika u islamofobiji jeste pokušaj da se zapadna kultura i civilizacija uporede sa islamskom. Zapad, u svojoj otrovnoj propagandi, predstavlja islam kao “religiju stagnacije, suprotstavljenu napretku i razvoju, a istovremeno liberalnu demokratiju kao kulturu i mišljenje razvijenog modernog društva.
Strategija
Islam za moderno zapadno čovječanstvo predstavlja problem koji ono ne može razumjeti, shvatiti ili savladati. Ovaj svijet se ideološki ne uklapa u sliku svijeta savremenog zapadnog intelektualca, stručnjaka, političara. Ne uklapa se u sadašnju politiku unipolarnog svijeta, ne uklapa se čak ni u koncept “trećeg svijeta”. U posljednjih 15 godina zapadne elite vidjele su u islamu ne samo spoljašnjeg neprijatelja koji prijeti liberalnoj zapadnoj demokratiji, već i unutrašnjeg neprijatelja. Ovome se dodaje i strah od rastućeg tempa širenja muslimanske vjere u svijetu.
Jedna od glavnih motivacija Zapada da razbukta islamofobiju jeste želja da se opravda potreba za vojnim prisustvom zapadnih sila na Bliskom istoku, da se osigura bezbjednost pojedinih marionetskih saveznika u regionu i da se posije sjeme podjele između arapskih država. Amerikanci, da bi zadržali svoju vojnu, ekonomsku i tehnološku superiornost u svijetu, nastavljaju da šire talas “globalizacije” i na osnovu čega, se neprestano miješaju u unutrašnje poslove drugih država i šire svoje vojne baze u različitim dijelovima svijeta. Razloge za stalni američki intervencionizam u najudaljenijim dijelovima svijeta trebalo bi tražiti u preovladavajućem kompleksu hegemonije i samovolje u odnosu prema različitim problemima međunarodne politike.
Glavni cilj kolektivnog Zapada u raspirivanju islamofobije jeste to da kod zapadnih naroda napravi odvratnu sliku islamske religije. Zapadni teoretičari i političari, prvenstveno u Americi, automatski izjednačavaju islamizam ili islamski fundamentalizam sa terorizmom. Koristeći ovo tumačenje, Sjedinjene Države predstavljaju Bliski istok, kao “rasadište i rodno mjesto međunarodnog terorizma”. Pod krinkom parola o borbi protiv terorista zapadne sile, uključujući i upotrebu vojne sile, pokušavaju da manipulišu i transformišu islamske zajednice u društveno-političkom smislu kako bi lakše sprovele vjerske reforme u islamu.
Neprijateljski napadi i optužbe američkih vlasti na račun islama učinili su američku politiku prema muslimanima posljednjih decenija, prije svega poslije terorističkih napada u NJujorku i Vašingtonu 11. septembra 2001. godine, izuzetno diskriminatornom.
Zanimljivo je da je jedno od glavnih instrumenata Zapada u borbi protiv islamskih učenja zamjena originalnog islama “američkim islamom”. Drugim riječima rečeno, Amerikanci pokušavaju da stvore novu religiju, spolja sličnu islamu, ali drugačiju u suštini. Prema mišljenju američkog neokonzervativca Denisa Pajpsa, “krajnji cilj rata protiv terorizma trebalo bi da bude modernizacija islama”. Prema Pajpsu, SAD mogu da obezbijede stabilnost i bezbjednost u svijetu samo u uslovima kada u svijetu preovlada “modernizovani” (tj. američki) islam. Prema ovom strategu, islamski sistem koji preovlađuje u Bosni i Hercegovini može poslužiti kao model za takav islam. Modernizacija islama na “američki način” postala je svojeobrazna strategija usmjerena na podrivanje visokog autoriteta islamskih religioznih načela i stavljanje islamskih političkih i intelektualnih elita u funkciju američkih neokolonijalnih