DAN KAD SMO POGINULI
Piše: Emilo Labudović
Rominja kiša kao da želi da spere stid i sramotu, da prikrije suze okajnice i da svojim šumom i dobovanjem o kišobrane natruni tišinu, gustu kao tijesto. Kolona, korak po korak, primiče se mjestu ponosa, pobjede i poraza, mjestu bruke roda vaskolikog. A on, zagledan u daljinu, dalek od svih i svega, mermeran a tako ljudski stvaran, ćuti. Ćuti, jer sve je rekao onda kada je malo ko smio, kada je trebalo i tamo gdje je trebalo. Rekao, ali… gluvima šaputati i ćoravima namigivati ravno je sizifofskoj uzaludnosti. Mili 11. mart požarevičkim sokacima, a ovdje, u bašti kuće, usred ružičnjaka, vrijeme je stalo. Vrijeme tuge i opomene. Vrijeme dubokog kajanja. Zakašnjelog, ali neizbježnog. Osamnaesta je godina upokojenja bivšeg predsjednika Srbije i SRJ, Slobodana Miloševića.
O Njemu je rečeno toliko toga da bi jedva stalo u osrednju biblioteku. Dokazan je zločin koji je izvršen nad Njime, zločin sirove i surove sile nad istinom, i tu ima malo toga da se doda. Ali, malo je riječi o posrnuću koje smo doživjeli mi kao narod, odričući se u jednom trenutku i Njega i Njegove istine. O momentu kad je, u ime naroda, tom istom narodu nanešena istorijska ljaga i udaren šamar čiji se tragovi još uvijek vide na njegovom licu. I ne samo vide, nego i bride. Jer, koliko god da je sramno, moramo priznati: jedini smo narod u Evropi koji je u svojoj istoriji dva puta prodao svoju prvu glavu.
Istorija tvrdi da je prva „prodaja“ bila pokrivena i opravdana izvjesnom državnom samostalnošću. Druga je bila samo uvod u novo poniženje i ropski državnički status. Plaćena sa pet ili deset miliona dolara (cifra je irelevantna), prva glava savremene Srbije je i Srbiju i Srpstvo u cjelini koštala deceniju klečanja i poniženja. A On nas je na sve na vrijeme upozorio, jer vidio je dalje od svih. Upozorio ali… Danas, mermeran i usamljen, ćuti ali u Njegovo ime govori istina. Istina, okašnjela ali otrežnjujuća. Istina o grijehu prema nama, ali istina i o našem sagrešenju i krivici, ne samo pred Njim već pred istorijom.
Kolona ozbiljnih ljudi, sa ružom u rukama, polako prilazi spomeniku kojim je obilježen Njegov grob. A grob je tamo gdje mu mjesto nije. Jer, predsjednici države se ne sahranjuju u privatnim dvorištima, ma kako ona bila uređena. U Beogradu postoji Aleja velikana, ali najvećem Srbinu s kraja prošlog i početka ovog vijeka u njoj nema mjesta. Jer On nije estradna zvijezda. U Beogradu, takođe, postoji i Kuća cvijeća, ali u njoj počiva onaj koji je i Srbiji, Srbima i Srpstvu nanio nenadoknadivo i neoprostivo zlo. Čovjek, predsjednik i Srbin koji je sve svoje, uključujući i život, posvetio i podredio borbi za Srbiju, počiva pred kućom, cvijećem okićenoj. Divno mjesto, ljubavlju uređeno, ali ne i mjesto gdje bi trebalo da počiva predsjednik. Ali, mi Srbi smo narod mimo drugih.
Sipi kiša, sipi tuga, sipi kajanje, sipi prkos, sipi inat, sipi zakletva da će se putem koji je On zacrtao i dalje hodati. Ljudski, časno i uspravno. Jer nas, u protivnom, čeka sudbina ovovjekovnih Hazara. Samo, tada neće biti Milorada Pavića da nas metne u novi rečnik. A do tada, danas nad Požarevcem, uprkos kiši, blista sunce slobodne misli, misli čiji je oganj nemoguće ugasiti.