MILOV STRAH OD BUDUĆNOSTI

1

Strah se uvukao u njega, u njih, strah od nečiste savjesti i grehova, strah od javnosti, svojih sugrađana, strah od naroda, a zbog svih izgubljenih godina čekanja da Nikšiću bude bolje.

Strah od istine da je Nikšić nezaposlen i siromašan, a ON – najbogatiji od svih premijera u Evropi. Strah od pitanja kako to da smo mi, Nikšićani, izgubili fabrike, posao, godine života, a da je Milo postao multimilioner, kao i njegov brat, sestra, sin.

Od kojih to poslova postadoše bogati? Od koje proizvodnje, koje prodaje? Samo i jedino trgovina uticajem i „raspolaganje“ držanim resursima!

Strah od činjenica koje ne ćute o tome da je Milo čak i djeci Nikšićana oduzimao „njihovu državnu svojinu“, da bi je davao svom sinu da gradi hidrocentrale i uvećava porodične milione.

Strah od poraza koji će biti veći u martu nego u avgustu. Strah od nezaustavljivog pada potrošene političke ličnosti koji Milo osjeća i nosi u sebi.

Strah od zakona koji ga čeka, jer narod nije lud da povjeruje u to da su svi koje je Milo birao i dovodio sada „lopovi“, a on je jedini „čist“ i „prav“.

Nema ko u to više da vjeruje. Niti je Nikšić „slijep“, niti Milo vidi da je „go“.

Strah od prijatelja kojima okreće leđa, da ne progovore i ne kažu istinu. A kako i ne bi progovorili, jer dok Milo po noćnim klubovima traži bar malo spokojstva uz novu čašu JW „blue label“ viskija (čija boca košta kao prosječna plata građanina Nikšića), njegovi prijatelji sve češće pune podrume podgoričkih betonskih zatvorskih samica.

Strah od Svetog Vasilija Ostroškog, od stida pred sobom, od izdaje. Izdaje koju je čini prema svima kojima se lažno predstavio kao zaštitnik i prijatelj.

Strah od budućnosti koja ih je pretekla, koja je iznad njega i jača od svih, posebno od njegovog „privatnog“ DPS-a, oličenom u potrošenom i odbačenom Milutinu Simoviću.

Sve je strah. Onaj oko njega, i onaj u njemu, nevidljivi, koji skriva dok se „tajno“ pakuje i sprema za neku mediteransku obalu.

Kao nekada starom kralju, i Milu je sve bliže da ove strahove i poniženja od poraza u svom narodu pokuša pobediti tako da nađe „mir“ u nekoj „prijateljskoj zemlji“ i ostavi Kočane, Rastoke i sav Nikšić, „voljenu“ Crnu Goru i sve „gubitnike“ oko sebe, kojima je on lično komandovao sve vrijeme, i ode, pobjegne.

Strah je sve veći koliko je budućnost sve jača, očiglednija, bliža. Zna on da ko ne može pobijediti strah, ne može očekivati da „preživi“ na izborima, kao i da strah govori o porazu i pre bitke.

Sve on to zna, kao i to da će upravo „Koalicija ZA budućnost“ biti najjača u Nikšiću.

Sabirna, složna i pobjednička. I to ga najviše boli. Sa drugima bi se možda nekako i „nagodio“, ali sa ovima mora samo po volji naroda.

Zato je bolestan od straha. Zato ne vidi „lijeka“ ni za sebe, ni za svoje koji ga još slijede, ne znajući za njegove strahove i sopstvenu nevažnost u njegovim očima.

(Nacionalist)

1 Comment
  1. Sumadinac komentariše

    BRAVO ZA KOMENTAR

    17
Ostavite Komentar

Your email address will not be published.