Milo je pao, ali nije palo još, i još ko zna šta

Kosmopolitskoj Uri, i „Vijestima“, nije smetalo što je opozicija imala sastanak u Ostrogu. Vjerujemo, mjesto sastanka neće komentarisati ni dežurna piskarala. Dok nađu olovku, vijest će prohujati sa vihorom…

Da li je dobra vijest da „Vijesti“ nešto ne napadaju. Naravno, nije. Ali, treba čitati drukčije nego što piše. Treba čitati baš ono što nije napisano. Takvih mjesta biće i u ovom zapisu…

Pošto smo crne sreće, ono što se moralo dogoditi, još se nije dogodilo.

Možda, Crnoj Gori, državi, i ne treba vlada. Imali smo jednu trideset godina, pa šta. U međuvremenu, padobran se nije otvorio, što u prevodu na srpski jezik znači – još nemamo vladu. Što će i reći da Prva familija više nema legalnih poslova. Da li će Druga familija legalizovati svoje poslove, e, to ćemo tek vidjeti. „Vijesti“ ne kažu da neće. Možda, i neće.

Ako smo Mila rušili samo radi crkve, onda (sada), povucimo Zakon, i vratimo u rikverc Milovu krntiju. Tako nalaže Zakon logike.

Dobro smo zapamtili izjavu izvjesnog sveštenika: povucite zakon, i neće biti litija. Iako je bila zima, i poledice, ali, ta mu se nije – omakla..!

Milo je pao, ali nije palo još, i još ko zna šta. Kao tapete, moraju se – odlijepiti – i sve Milove sjenke. Milo nije imao malo sjenki. Kroz pomrčinu Karadaga, nazire se da još neko spašava svoju guzičetinu.

Još nije jasno ko se sve spašava i izvlači iz Milove olupine. Lično, ne dozvoljavam da budem povučen nemilom silom inercije, i teškom mukom stečenu reputaciju, tek tako, kao kesu izbacim kroz prozor voza pri punoj brzini.

Još neko seka da iz Milove olupine izvuče guzičetinu, i unese je u omare…

Ionako, odavna sumnjam da je jedna ‘ličnost’ vrlo kvarna, i da prizire od nečega. Čega li se boji, samo Bog zna..! U ovom pasusu nijedna riječ nije suvišna. Niti su plod nervoze. Prije bih rekao da sam uranio sa krupnim riječima, a one samo donose štetu. Mudriji i vičniji, krupne riječi rezervišu za pogrebe. Da ne dužim – đe ja stadoh, ti produži…

Ne bih volio, razumije se, da ova priča izađe između tajnih korica, i otplovi niz stvarnost koja može biti, ako ništa drugo, a ono malo, nemila. Ima priča koje se ne mogu ispričati. Znate onu narodnu priču: imala i nemala sreću, imala i nemala đecu, imala i nemala čoeka, i nikad kraja…

Neko je htio da zatvori srpsko pitanje u Crnoj Gori. Onda je srpsko pitanje prešlo, zamaklo preko granice, obigralo cijeli svijet, i taj Milov saučesnik, narodski rečeno – zajebao se. Po prilici, i još će više.

Grudva se tek zakotrljala, daleko je još do – doline. Ako je daleko do doline, koliko je daleko do murava..

Čiji su predstavnici oni koji ucjenjuju srpske političke prvake. Ako ucjenjuju, onda nijesu predstavnici naroda, nego predstavnici nečeg drugog, i nekoga drugoga. Bolje da narod opet ne krene u išćerivanje sjenki iz šume, i, kako se kaže, svih sivih eminencija. U svakom slučaju, narod nije glasao za ucjenjivače, niti će pristati na ucjenu. Ne možete osvojiti slobodu a da ne znate kud je odlepršala…

Iz priloženog (misli se na izbore), nije preporučljivo da se iko igra sa srpskim narodom u Crnoj Gori. Srpski narod je srušio dikratora, pa sad, vođe tog naroda, zaboga, nisu – simpatični javnosti. Kojoj javnosti. Pa čim su srušili diktatora, valjda su simpatični javnosti koju su predvodili. Takvoj laži istekao je rok 30. avgusta.

Srbi u Crnoj Gori, uvijek su svima praštali i popuštali, ne bi li ih privoljeli slobodi. Svjedoci smo da nisu nailazili na razumijevanje. O srpskim prvacima da i ne govorimo. Ako ništa drugo, podršku nisu dobili ni sa one obavezne adrese. Odakle toluka žuč. Vi ćete, nadam se, razumjeti šta je pisac hteo da kaže…

Dozvolite, da se malo našalimo. Još na jednom početku bijaše nestranačka ličnost. Kako, i zašto, izvjesne nestranačke ličnosti, namah, postanu antistranačke sjenke, još niko nije našao odgovor. Ali, jedna takva ličnost još mi je u živom sjećanju. Kao da je juče minuo ladom, tuda, ispod strehe jedine Srpske stranke. I još tude, okolo, šenšira.

Još je u političkom randesu…