MEMENTO MORI

Piše: Emilo Labudović

Sve prođe, samo zlo nikako

Mart je, dvadeset četvrti, sumrak se već spušta nad Beogradom, zvuci večernjeg saobraćaja, neonska svjetla, užurbani i uobičajeni ritam grada. Ipak, doza neizvjesnosti sa primjesama straha kao da poput sjenke, crnje od noći koja slijedi, treperi i nad gradom i nad Srbijom. Zemlja koja je nebrojeno puta najbolje od sebe isturila na barikade protiv zla svakojakog, od turskog zuluma pa do fašističkih hordi, sprema se da opet gine. Nezajažljiva avet u liku devetnaest zemalja (kao nekad i kao uvijek: deset na jednoga) sprema se da kidiše na najotvoreniju i najgostoljubiviju zemlju na svijetu. Zalud su njena vrata i njena duša širom otvorena, zlo u nju večeras ulazi s neba, bombama. A NEBO, puno mraka i teških oblaka – ćuti.

U GAK- u, porodilištu u ulici Narodnog fronta, upaljena su samo najnužnija svjetla. Za svaki slučaj. Moju sestričinu Ivanu žurno voze u porođajnu salu jer je mali pišonja (za sada se toliko zna o njemu) požurio u život. Ekipa , predvođena iskusnim akušerom Radulovićem, sprema se za još jednu, za njih rutinsku, akciju. Tješe mladu majku, svu ustreptalu i preplašenu, kako je sve što slijedi samo rutina koja će kratko da traje a dugo da raduje. Počinje porođaj. A onda, gradom jeknuše sirene vazdušne opasnosti i pogasiše se svjetla. Doktor Radulović gleda na sat: petnaest je do osam, i, onako za sebe, govori „Psi su, ipak, poranili“! A onda, dok čekaju da prorade agregati, hrabri i majku i ekipu, govoreći im da život koji se ovdje rađa ne mogu da spriječe svi NATO bombarderi koliko ih god ima. Svjetla se opet pale, porođaj nastavlja i samo pola sata kasnije salom odjekuje prvi plač koji život znači. Glasniji i od sirena i eksplozija raketa koje zamiču tamo put Pančeva.

Medicinska sestra kupa i uvija pridošlicu, dr Radulović čestita Ivani sina i na hrabrosti kojom je podnijela svoje prvo iskustvo ovog tipa. U tom momentu jedna od sestara pita majku, koja je još uvijek van sebe od sreće, ushićenja i straha, pod kojim imenom da zavede mališana. Ivana se snebiva jer porodična polemika oko imena prvenca još uvijek nije bila završena. Zapelo je oko babine tvrdoglavosti i njenog zahtjeva da se prvom unuku da prađedovo ime – Jovan. U tom momentu, dr Radulović se obraća Ivani i pita: „Gospođo, biste li mi učinili čast da ja predložim ime“? Ivana se, jedva čekajući da se oslobodi te odgovornosti, slaže. „E, onda, kaže dr Radulović, neka se ovaj prvi junak prve noći beogradskog stradanja, u inat zvjerima koje kidišu, zove SLOBODAN“! I bi Slobodan. Slobodan Milošević.

Slobodan Milošević danas slavi svoj dvadesetpeti rođendan. Ne sjeća se tih slavnih i surovih dana ali sve zna o njima. Jer , osim svjedočenja svoje porodice, Slobodan je diplomirao i magistrirao na katedri za međunarodno pravo. I to na Kembridžu. I ne samo diplomirao i magistrirao, već na tom istom fakultetu radi doktorsku disertaciju na temu „Međunarodno – pravni aspekt NATO agresije na SRJ“, pri čemu se jedva izborio za naslov svoje disertacije koji se, gle čuda, nikako ne slaže sa krštenicom agresije koja je u NATO dokumentima zapisana kao „Milosrdni anđeo“! Ali , Slobodan Milošević zna, i svojim životom svjedoči o stepenu te „milosrdnosti“.
Sjedimo i slavimo, ako se dan u sjenci moskovske tragedije može nazvati danom za slavlje. „Zlo ne miruje“, vajka se Slobodan i zločin adresira adresi svih zala ovog vremena: američko – britanskim tajnim i javnim službama. „Oni koji su pucali samo su izmečari, oni koji su organizovali i naručili i koji danas tobože osuđuju pravi su zločinci. Oni danas, poput Pilata, peru svoje krvve ruke, i mašu zastavama mira i demokratije“, uporan je Slobodan.

On ne pije, ne pijem ni ja, ali – rođendan je rođendan, i mora se obilježiti. Slobodan je trezven i prilično ljut na sve nas, na svekoliki srpski rod.

„Mi Srbi smo najnaivniji narod na svijetu“, kaže, i tu tezu želi da posebno obradi u svom doktoratu. „Mi mislimo da su sve naše istine zauvijek etablirane i uklesane na granit istorije, da im vrijeme ne može ništa i da im se više ne treba vraćati. Kao da nijesmo svjesni da proizvođači laži, što strani a što, na žalost, i domaći, nemilice zasipaju taj kamen – međaš gomilama smeća i blasfemija, s namjerom da taj kamen zauvijek uraste u mahovinu zaborava i da ga smijeni neka nova istorija, neka nova istina, skrojena tako da opravdava krivce a žrtve predstavi kao dželate“.

Slobodan tvrdi da, za razliku od profane i lažima svake vrste zagađene javnosti, značajan dio relevantnih naučnih krugova na Zapadu agresiju na SRJ vide u pravom svjetlu i ozbiljno postavljaju pitanje njene opravdanosti i utemeljenja u međunarodnom pravnom poretku. I u tome su istrajniji, pošteniji i hrabriji od velikog broja ovdašnjih tumača prava i istorije. Slobodan je mladalački ljut na našu sklonost ka samozaboravu i samodestrukciji. Škripi zubima na ideju da se zgrade strijeljanog Generalštaba, poslednje svjedoke američko – evropskog zločina poklone zločincima kako bi svoju krivicu zamaskirali simbolima svoje potrošačke megalomanije. Sve , samo da kao narod što prije zaboravimo zla koja su nam kroz razna vremena nanošena. Pogotovo ona koja su, umotana u staniol lažne demokratije i sile u ime lažne humanosti, učinjena prema narodu koji je samo cijenio i branio svoje nacionalno i državno dostojanstvo.

Slobodan , zagledan u nebo nad Beogradom, kišno i mračno kao i prije četvrt vijeka, više za sebe nego za nas oko njega, šapuće „Možemo da oprostimo, ali ako zaboravimo neka i Nebo zaboravi na nas“!

Dvadeset četvrti je mart, onaj kad su nas strijeljali, kad je opet vuk optužio Asku da mu, nizvodno od njega, muti vodu, evo već dvadeset peti put. Rođeni toga dana su već stasali momci i djevojke i život teče dalje. Ali , previše je onih čije humke, razorene, porušene prijeti da sakloni trava zaborava, previše za jedan narod koji je u raboš svoga trajanja urezao toliko godova zla i stradanja kao malo koji narod na svijetu. „Ali, više ćemo stradati, više ćemo se poniziti, više ćemo zla sebi nanijeti ako zaboravimo zlo“, opet kaže Slobodan i priča mi anegdotu sa jednog od svojih putovanja.

Šalter, sa prednje strane Slobodan u ulozi onog koji čeka, iza srednjovječna žena kojoj se ne žuri. „Ime i prezime“, pita žena glasom koji svjedoči o mrzovolji i umoru kojem je nemoguće definisati uzrok. „Slobodan Milošević“, stiže odgovor. Žena se odjednom trže, uspravlja i preko naočara posmatra klijenta. „Ne može“, kaže, ne može nikako“! „A zašto ne bi moglo“?, pita Slobodan, već pomalo iritiran. „Ne može jer Slobodan Milošević može biti samo jedan“, već žešćim tonom odgovara žena. A onda, blago se osmjenuvši stranci s druge strane šaltera, govori: „Šalim se, naravno, dabogda se hiljadili, i dabogda da srpske majke rađaju što više Slobodana“!

Dvadeset četvrti je mart, mart koji navršava četvrt vijeka, mart koji, uprkos godinama, uprkos mlivu vremena koje sipi i posipa rane, pokriva grobove i počađale ruševine, ne smije da ostari. Jer , ako ostari mi, kao narod, više nikad nećemo biti mladi i nećemo biti dostojni ni slave ni imena koje nam je ostavljeno.
Srećan ti rođendan, Slobodane!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)