Međunarodni „partneri“ i zemlje regiona prećutali Ramino zveckanje oružjem: Velikoalbanske ratne trube i najavu agresije na susjednu državu ne čuju čuvari evropskog mira

Premijer Albanije Edi Rama juče je bez uvijanja najavio da je njegova zemlja spremna da upotrijebi oružje i to na teritoriji susjedne države.

Albanski premijer je poručio da će zvanična Tirana stati u odbranu tzv. Kosova ako treba i oružjem.

„Nema sumnje da je Albanija stajala, stoji i stajaće uz Kosovo u svakom slučaju, čak i ako, ne daj Bože, stvari dođu dotle da se više ne priča, već se koristi oružje“, kazao je Rama za prištinski ATV.

Upitan kako će Albanija reagovati ako tzv. Kosovo bude napadnuto, Rama je odgovorio da Kosovo nije samo i neće ostati samo.

„Albanija je članica NATO i geografski je entitet koji ima poseban odnos sa (tzv.) Kosovom, a svaki napad na Kosovo je napad na Albaniju. Sa druge strane, (tzv.)Kosovo nije samo i ima strateške saveznike bez kojih ne bi moglo da postoji kao država“, kazao je on.

Da ne vidimo i ne čujemo šta se danima, sedmicama, mjesecima i godinama događa na prostoru Kosova i Metohije, stekli bi utisak da su Albanci izloženi pogromu čim Rama ima potrebu za zveckanjem oružjem. Ovako svjedočimo bestijalnom iživljavanju prištinskog režima nad srpskom manjinom koja je režimu Aljbina Kurtija kriva samo što egzistira na tom prostoru uprkos viševjekovnom maltretiranju i zatiranju tragova od strane onih nedužnih i pravdoljubivih boraca za ljudska prava koje bi albanski premijer da brani ukoliko žrtva odbije ćutke da trpi teror Raminih sunarodnika.

Ramina jeziva izjava neodoljivo nas vraća u 1999. godinu kada je regularna albanska vojska zajedno sa NATO paktom, izvršila agresiju na susjednu SRJ. Albanski premijer je opet najavio mogućnost agresije na drugu državu i kršenje međunarodnog prava, međutim, to nije ono što bi trebalo sve da nas zabrine, već činjenica da je otvorena prijetnja destabilizacije regiona ostala prećutana od „međunarodnih partnera“ koji se već dvije godine užasavaju, kako kažu, ruske agresije na Ukrajinu. Nismo čuli ni da su državnici iz regiona, izuzev predsjednika Srbije Aleksandra Vučića oglasili, iako dobro znaju da ih eventualni sukob na Kosovu Metohiji ne bi ostavio neokrznutim. Naročito Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru čiji se djelovi teritorija nalaze u granicama Velike Albanije koje je Rama ovom ratnohuškačkom izjavom očito spreman da brani.

Na površinu je još jedanput izašla sva zapadna licemjernost i dvostruki aršini. Oni su ćutanjem jasno poručili Rami da može da brani Albance u susjednim država onako kako to u Ukrajini radi Rusija skoro dvije godine. S tim što su Albanci u regionu zaštićeni kao „bijeli medvjedi“ i hvala Bogu niko ih ne napada, dok su Rusi u Istočnoj Ukrajini bili izloženi višegodišnjem stradanju od strane režima u Kijevu.

Vučić jedini reagovao

Na Ramine ratne trube jedini je odreagovao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je poručio da Srbija nema nameru nikoga da napada i da će težiti učvršćivanju mira i stabilnosti u regionu.

„Danas se iz jedne susjedne države čulo da ukoliko neko napadne Kosovo, a ne znam ko bi napadao Kosovo i kako to izgleda, Albanija to neće da dozvoli i biće na toj strani. Da sam bilo šta slično izgovorio, a posle takve jezive izjave mogli ste samo da čujete glasno ćutanje, toliko glasno da je neprijatno to ćutanje, da niko riječ nije izgovorio na takve izjave“, rekao je Vučić juče na ceremoniji dodjele odlikovanja zaslužnim pojedincima i institucijama povodom Dana državnosti.

On se zapitao šta bi bilo da je takva

„Čuli biste ne samo grmljavinu, psovki, uvreda, najprljavije kampanje od svuda, iz cijelog svijeta, već Bog zna u nekom trenutku po potrebi i grmljavinu topova, aviona, samo da se takvi, već dobro i uveliko prokazani Srbi jednom zauvijek ućutkaju“, naveo je on.

Šta bi bilo da je neko iz Beograda izjavio slično?

I zaista šta bi bilo da su premijer ili predsjednk Srbije izgovorili rečenicu koju je juče izašla iz Raminih ustiju.

Odmah bi se uključio alarm u svim zemljama regiona, kolektivni Zapad bi posredstvom svojih agenata od uticaja pripremalijavno mjenje za odbranu od povampirenog velikosrpskog hegemonizma, a čelnici EU bi se brže bolje predložili uvođenje sankcija Beogardu , dok bi američki jastrebovi kovali plan o novom bomabardovanju Srbije i dovršavanju stvari na tzv. Zapadnom Balkanu.

Na kraju možemo zaključiti da se još jednom pokazalo da isključivo od Beograda zavisi stabilnost i prosperitet ovog regiona i da se samo iz srpske prijestonice ne odzvanjanju ratni doboši, što se ne može reći za Prištinu, Sarajevo i Tiranu.