KROZ TUNEL GLOBALIZACIJE, GLOBALIZMA I NOVOG SVJETSKOG PORETKA

Autor teksta: dr Svetislav Lutovac

 

Što nije od Boga, od satane je! Ovo je odgovor na pitanje otkuda Korona virus kod nas? Pitam vas i sebe, zašto baš i kod nas, zar je malo naših stradanja? Pustim um mnogo daleko iza sebe i ponovo se zapitam, da li su iskušenja Jova i naša iskušenja i naše „zašto“ i naše „zato“? Siguran sam da je odgovor na ovo pitanje, odgovor koji je Jov lično dobio i u njega se lično uvjerio. Iz dana u dan smo i mi sve više i više uvjereni u to. Naravno i logički, ono što nije prirodno, vještačko je! Podstaknuti globalnom pandemijom Korona virusa tj. Kovida-19 ne samo mi, već sa čitavim svijetom zajedno, ulazimo u stanje borbene gotovosti, što realno nikog ne ostavlja ravnodušnim. Suočavamo se sa pitanjima, da li je to BIOLOŠKI RAT? Da li je to metod kojim će svijet biti izložen najvećem strahu u modernoj ljudskoj istoriji? Da li vladari iz sjenke, kako ih često nazivaju, prave svijet po svojoj mjeri od „jedne zlatne milijarde“? Da li je na sceni okvir potpune kontrole čovjeka? Da li iza ove pandemije slijedi sveopšta vakcinacija, kojom će se ljudima ugrađivati čipovi za potpunu kontrolu najnovijom NANO tehnologijom? Da li farmaceutski globalni lobi ima umiješane prste zarad profita? Da li je ovo udar na suverene nacionalne konkurentske ekonomije, na sve to je teško dati i približan odgovor?

Hladne glave i svim raspoloživim snagama moramo smireno, analitički potražiti motiv i odgovore na adresama onih, koji imaju interes da u ovakvim stanjima i na ovaj način nekog opomenu, ili neku populaciju unište, pokazujući moć utjerivanjem straha neposlušnima ili nekom narodu, koji je već ponižen i pokoren strahom i beznađem. Najmanje u šta možemo vjerovati je to da je ovo puka slučajnost. Ovakva pošast se dobija „dobrom preporukom“! Nas, koliko vidim, ni jedna „preporuka“ ne može zaobići.

Istorija nam je to pokazala! I kada smo bili saveznici, stradali smo od saveznika. Preskočiću sada tu temu.

Uzroke i stanja u kojima se civilizacija nalazi moraju se hronološki sagledati, suočiti se sa izazovom, tj. iskušenjima i za trenutnu opasnost naći način kako je savladati.

U stvari, naš je zadatak da identifikujemo događaje, koji su veoma specifični i složeni u ovom kompleksnom vremenu, njihove uzroke i posledice, koje oni nose da bismo realno stekli spoznaje nejasnog, nepoznatog, prikrivenog ili perfidno kamufliranog, svega onoga što je prijetnja za našu egzistenciju i naš opstanak.

Svjesni smo od početka da zadatak koji smo postavili pred nama, nije nimalo lak, naročito ako ga posmatramo u ovakvoj globalnoj turbulenciji, čiji efekti i perfidna skretanja zatvaraju sva vrata logike i pravilnog rasuđivanja.

Naša zatečenost situacijom uslijed brzine kojom se procesi na svjetskoj sceni odigravaju, stvaraju dezorjentaciju i nedoumice u kojima smo najčešće zbunjeni i zarobljeni.

Jasno je da smo svjedoci tih i takvih procesa, međutim još nijesmo sazreli da budemo u bilo kojem obimu jedni od aktera oblikovanja moderne ljudske istorije, čiju najznačajniju ulogu danas imaju fenomeni globalizacije, globalizma i novog svjetskog poretka.

Krenućemo redom. Globalizaciju možemo identifikovati kao univerzalni geopolitički proces, koji se posebno nametnuo uspostavljanjem jednostavnije, savremenije, brže i praktičnije komunikacije, razmjene informacija, usluga, roba, otvorenosti granica, kretanja ljudi u svim regionima i državama bez obzira na njihovu udaljenost, a koja je nametnula savremenije standarde i principe međunarodnih odnosa, u kojima su sve nacionalne, socijalne, etničke, političke, kulturne, vojne, konfesionalne i druge specifičnosti zemalja i regiona potisnute, marginalizovane i na izvjestan način potčinjene, u odnosu na dosadašnje shvatanje i položaj nacionalnih suvereniteta.

Refleksno, takav ekspanzivni proces neizostavno se suočio sa otporima zemalja politički suprotnih stanovišta, vjerskih i nacionalnih grupa, brojnih slobodoumnih građana, konzervativaca i tradicionalista, koji taj proces doživljavaju kao ekspanziju neokolonijalizma i nove potčinjenosti u nastavljenom istorijskom kontinuitetu sa mnogo opasnijim efektima i posledicama po njih.

Na samom početku proces globalizacije je davao nadu da će njegov efekat imati prvenstveno pozitivan uticaj na razvoj društva u cjelini, posebno način kojim će se globalne ekonomije povezati i sve njihove međuzavisnosti uskladiti kroz mogućnost razvijenih zemalja da plasiraju višak sredstava kroz direktne investicije zemljama u razvoju, da bi iste na taj način stabilizovale svoje suficite.

Samim tim bi zemlje u razvoju dobile pristup novim tehnologijama i sredstvima koja su im neophodna da ostvare više stope privrednog rasta. Jasno je da je koncept globalizacije objektivan i nezaobilazan istorijski PROCES. Kroz ovaj proces su savremene informacione tehnologije omogućile da ljudi postanu informisani o događajima u geografski udaljenim lokacijama, što je doprinijelo razvoju svijesti o globalnim problemima i mogućnostima za njihovo razrješavanje.

Ideja o globalnoj zajednici dovela je do potrebe uspostavljanja istrumenata u formi osnivanja i jačanja međunarodnih organizacija od kojih se očekuje rješavanje problema globalnog društva, a uporedo sa tim i do razvoja svijesti o potrebi intervencije međunarodne zajednice u slučajevima pojave ratova, etničkih konflikata ili kršenja ljudskih prava.

Ideja i koncept takve zamisli je u globalnim okvirima ocijenjen veoma pozitivno, uz uslov da odražava princip univerzalnosti, važeći za sve subjekte, prvenstveno strogo i precizno definisan međunarodnim pravom, međunarodnim konvencijama i drugim aktima, kojima se garantuju ista prava bez izuzeća i prava nedodirljivih, tj. povlašćenih. Uz ovaj svjetski integrativni proces, kako smo ga definisali, nadovezala se ideologija, koja taj proces shvata i vidi kao mogućnost za uspostavljanje globalne vlasti, koja će svijetom upravljati iz jednog centra, centra svjetske dominacije, koja ukazuje da je važniji svijet, nego pojedine države (fiktivni primat cjeline nad dijelovima), tj. „HOLIZAM“- kao integrativni pristup.

Ovu složenu koncepciju interesa finansijske elite i krupnog kapitala, multinacionalnih korporacija, uz koje stoje najmoćnije zapadne države, namećući čovječanstvu otvorenost svjetskog tržišta, ustrojenog na liberalnim principima, pretvorivši je u ideologiju, možemo nazvati punim i pravim imenom GLOBALIZAM.

Ciljevi i interesi globalizma su složeni i prikriveni, a u javnosti predstavljeni kao opšti iskorak, neophodan za čovječanstvo, ističući da je svaka posebna suverenost nacionalnih država prevaziđena i zastarjela i da se sve ljudske zajednice po tom principu moraju bezalternativno podrediti svjetskom centru ekonomske, političke, kulturne i vojne moći koji oni nude. Kreatori te ideologije i tih centara moći najčešće opijeni ekonomskom, medijskom i vojnom snagom, gube iz vida da u ljudskoj istoriji nijedna poznata proklamovana ideologija ili religija nije primjenjiva i prihvatljiva za cijeli svijet, otuda i razni vidovi otpora, koje je teško suzbiti na adekvatan način, jer ideološko nejedinstvo u principu ne znači neprijateljstvo ili suprostavljenost, već izbor različitosti interesa.

Upravo to ambiciozno jedinstvo, koje se nameće prikrivenom silom, snagom novca, sile i moći na različite načine, potrebno je onima koji maštaju da uspostave vladavinu nad cijelim svijetom.
Jedan od strateških mehanizama za uspostavljanje ovakvog projekta je i jedna novosmišljena i u bliskoj budućnosti novostvorena svemoćna svjetska religija, koja bi nadišla i zamijenila sve do sada tradicionalne religije.

Otuda se i rodila ideja da sve religije sa njihovom različitošću treba zamijeniti nečim opštim, globalnim, nečim što bi ujedinilo svijet. To upravo i jeste jedna od glavnih zamišljenih poluga globalizma, koji korak po korak želi da stvaranjem jedne univerzalne, odbaci svaku postojeću religiju.

Opravdano se postavlja pitanje, da li takvom vrstom pomenutih uticaja nacionalne države imaju obavezu da usvajanjem novih zakona, koje predstavljaju modernim, prilagođenim novom vremenu, prisvoje sve religijske objekte sa kompletnom baštinom i infrastrukturom i da je sinhronizovano vremenom predaju tim centrima moći u implementaciji jedne opšteprihvaćene svjetske religije? Oni koji su, i ako jesu, kreirali takav projekat, pojednostavili su način kojim će doći do cilja, lakše se dogovoriti sa onima koje ništa nije koštalo, nego sa onima, koji su vijekovima ugrađivali sebe u to.

Smatram da nećemo dugo čekati na odgovor da li se nalazimo u toj i takvoj fazi.

Za uspostavljanje i realizaciju ovih ciljeva njegovi nosioci i misionari su se bazirali na osvajanje medijskog prostora, uspijevajući da medije javnog informisanja stave pod svoju punu kontrolu. Preko medija se najuspješnije mijenja i oblikuje javno mnijenje na ciljanoj teritoriji ili određenom entitetu, preko kojih se unosi zbrka, podjela i razdor, bilo to po nacionalnoj, vjerskoj ili ideološkoj osnovi.

Da bi takva ideologija zaokružila svoj željeni sistem, potrebno je da u sferi legitimnih, nadnacionalnih, regionalnih i svjetskih institucija, kao što su Savjet bezbjednosti OUN, Međunarodni monetarni fond, Međunarodna banka za obnovu i razvoj, Svjetska trgovinska organizacija, G8, EU i mnoge druge, na indirektan ili direktan način stvori prostor i uticaj unutar samih uz pomoć svoje mreže instrumenata i mehanizama za globalno upravljanje.

Zagovaranje uloge i neophodnosti svjetske vlade sve više kreiraju javne i tajne „elitističke“ međunarodne organizacije i društva pod oreolom brige i dobrobiti za čovječanstvo, ističući svoju aktivnost u humanitarnom i dobrotvornom radu. Tu prvenstveno spadaju Savjet za spoljne poslove (1921), Trilateralna komisija (1972), Bilderberg grupa (1954), Rimski Klub (1968) i mnoge druge, čiji su ciljevi apsolutno uvećanje kapitala, njegova zaštita kroz projektovani globalni sistem i unapređivanje uslova neoliberalnog sistema svjetske vlade, čiju strukturu upravo oni sačinjavaju.

Svakako, uzajamna isprepletanost zvaničnih međunarodnih institucija sa humanitarno- elitističkim klubovima i interesnim finansijski moćnim grupama, nesporno pripada ključnim ideolozima neoliberalizma i novog svjetskog poretka, Henriju Kisindžeru, Dejvidu Rokfeleru i Zbignjevu Bžežinskom. Treba istaći da je pored njih ta lista beskonačno velika i na njoj se nalazi veliki broj najuticajnih bivših i sadašnjih svjetskih političara, finansijskih oligarha, mnogih javnih ličnosti, čiji uticaji su i dan danas ogromni na ukupna svjetska zbivanja.

Nažalost, u takvom konglomeratu interesa na svjetskoj sceni često smo svjedoci dvostrukih aršina u primjeni međunarodnog prava, narušavanja nacionalnih suvereniteta bez odobrenja ili prećutkivanjem SB UN, državnim prevratima, indirektnim podržavanjem terorizma, ekonomskim sankcijama, čime zvanične međunarodne institucije postaju mehanizmi i poluge u ostvarivanju ciljeva tih moćnih finansijskih lobija i interesa.

Za takvo nasilje egzekutori sa svojim globalnim medijskim kućama, svojim uigranim frazama i holivudskim efektima veoma lako pravdaju teror pod izgovorom o navodnom ugrožavanju i zaštiti ljudskih prava, pravima i slobodama čovjeka, humanitarnim katastrofama, demokratijom i drugim već isprobanim psihološko-propagandnim efektima, kojima snažno oblikuju globalno javno mnjenje, iza kojega skoro uvijek stoji laž.

Obojene revolucije decenijama potresaju globalnu političku scenu, iza koje se skriva moderni neokolonijalizam ove neoliberalne elite, koja smjenjuje neposlušne državnike i postavlja svoje poslušne snishodljive sluge. Tako se upravo stvara mit o svemoći globalnih vrijednosti, naspram zaostalih nacionalnih, vjerskih, kulturnih i tradicionalnih. U takvom kontekstu interesa, sloboda i demokratija služe im samo kao poštapalice. Ovu civilizacijsku podvalu uvijek prati blještava moć i sjaj svemoćnih elektronskih medija, koji i najtamnijoj strani daju svijetli filtrirani izgled, tako da isprani mozgovi i prerađeni ljudski potencijal to bez ikakve analize mehanički usvaja kao istinu.

NOVI SVJETSKI POREDAK

Kada govorimo o novom svjetskom poretku znamo da pisani i nepisani istorijski fakti kroz čovjekovu evoluciju, govore da je on uvijek na svoj način u periodima svog života zamišljao kako bi trebao da izgleda svijet u kojem živi i sve ono što ga okružuje. Takve misli i ideje smjenjivale su se ne samo kod običnih, jednostavnih ljudi, već su takvim kompleksnim idejama i ciljevima posebno bili zaokupljeni i opterećeni veliki imperatori, vojskovođe, vlastela, veliki osvajači, diktatori, tirani i drugi staleži. Taj kontinuitet su nastavili današnji državnici i kvazi elita ne suzbijajući ni malo takve nagone.

Te ambicije su nekada bile prikrivene, a nekada jasne i otvorene, u suštini bio je samo jedan cilj, a to je kako potpuno zagospodariti svijetom.

Sva sredstva bila su u opticaju, od ekonomskih pritisaka, izazivanja ekonomskih kriza i berzanskih špekulacija, ucjena, prijetnji, izazivanja vjerskih, rasnih sukoba, psihološko-propagandnih i specijalnih ratova, bioloških ratova, do brutalne upotrebe vojne sile i potpune okupacije, od kojih je ljudska istorija imala nesagledive i užasne posledice.

Danas svijet, zahvaljujući tehnološkom i modernom napretku, izgleda drugačije. Međutim, suština ostaje ista, onaj ko ima ekonomsku i finansijsku moć, ima i uticaj u svim porama društvenog života. Uz ekonomsku i finansijsku moć, ljudi i njihovi sistemi sami po sebi stvaraju mogućnost proizvodnje naoružanja kao sredstva za zaštitu ekonomskih dobara i stečenog kapitala. Naoružanje sa vojskom postaje kompatibilno i stvara vojnu moć. U nizu ovakvih uslovljenosti jasno je ko može formirati vojnu silu i njenu efektivu regionalnog ili globalnog nivoa.

Ni malo manju po efektu od vojne moći i jednu od najmoćnijih poluga za ostvarivanje globalne moći, imaju globalni mediji, kojima se može postići sve, čak i od najveće laži napraviti neprikosnovenu istinu, što je već decenijska praksa. Medijima se nameće i oblikuje svijest svima koji imaju potrebnu konekciju i onim ciljnim grupama kojima treba zagospodariti. Koliko je danas slobodnih medija? Ima ih, ali nažalost veoma malo, suštinski su većinom u funkciji uskih i moćnih interesnih sfera.

Uz navedene mehanizme i poluge za ostvarivanje krajnjih ciljeva, neophodno je dobiti pravni legitimitet međunarodnih institucija, kojim bi se zaokružio čitav proces.

On se po pravilu može dobiti legitimnim konsenzusima javno, rezolucijama i usvojenim konvencijama, a drugi vaninstitucionalni ili tamni legitimitet dobija se prećutkivanjem zvaničnih institucija. Sagledavajući sve pomenute svjetske tokove i kretanja, moramo naglasiti da je globalizacija kao neizbježan društveni „proces“, stvorila izvanrednu podlogu da se „ideologija“ globalizma formira i postavi prejake temelje, koji se sve više i više dograđuju. Kruna takvog slijeda je formiranje i postepeno ozvaničinje jednog savršenog „sistema“ kojim se postiže zamišljeni cilj u formi Novog svjetskog poretka.

Mi naravno naslućujemo ko vuče konce iza zavjese svjetske političke pozornice, a znamo i vidimo ko vlada formalno. Najčešće su to „politički najamnici“, čiji mandati i produžeci vladavine zavise od poslušnosti tim, za sada skrivenim, globalnim centrima moći.

Odnarođenost političke elite i trčanje za mišljenja po predvorjima i pragovima svjetskih sila, moćnika i političara, govori u kakvim suverenim državama živimo i koliko je naš interes uvažen i prioritetan.

Vidimo da ti centri moći razvijenim mehanizmima uticaja upravljaju svjetskim procesima, mnogim državama, regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama, ostvarujući svoje strateške ciljeve i interese, uvećavajući svoj enormno stečeni kapital neoliberalnim putem, kroz multinacionalne kompanije i globalne bankarske institucije. Sa druge strane, ta koncentrična moć nalazi se u nekoliko već pomenutih globalističkih organizacija kao što su: Savjet za međunarodne odnose u Sjedinjenim Američkim Državama, Trilateralnoj komisiji, zatim grupi Bilderberg, Rimskom klubu itd. U njihovom članstvu nalaze se najistaknutiji predstavnici svjetske elite, čija je strateška orijentacija stvaranje novog svjetskog poretka na čelu sa tzv. svjetskom vladom.

Globalni svijet bez nacionalnih država i njihovog suvereniteta,bez granica i ograničenja kretanja finansijskog kapitala i proizvoda multinacionalnih kompanija, sa slobodnim pristupom informacijama, raspolaganjem kulturnim, duhovnim i svim drugim vrijednostima.

U pitanju je borba otuđenih društvenih grupa za vlast i bogatstvo i težnja za privatizacijom političke, ekonomske, kulturne, religijske i svih drugih društveno značajnih moći, što za krajnji ishod imamo potiskivanje interesa većine.

Termin NOVI SVJETSKI POREDAK je u nedovoljno izrečenoj formi devedesetih godina prošlog vijeka pomenuo američki predsjednik Buš nakon pada i sloma komunizma, opisujući ga kao „SVIJET VRLO RAZLIČIT OD ONOG KOJEGA SMO DO SADA ZNALI“. Taj isti termin koristio je i Mihail Gorbačov. Ne slučajno!

Argumenti koje koriste kao opravdanost njegove primjene su, globalna ekologija, svjetska zajednica, globalno tržište, svjetska socijalna i zdravstvena zaštita, zaštita od nuklearnih prijetnji itd.
Većina istraživača, koji se bave novim svjetskim poretkom postavlja i pokušava da odgovori na sledeća pitanja:

Da li će ovaj sistem biti stvoren na osnovu jedne valute, jedinstvene vlade finansirane iz jednog centra, jednog jedinstvenog poreskog sistema, jedinstvenog jezika, jedinstvenog političkog sistema, jedinstvenog sudskog organa, jedinstvene državne religije ili jedne univerzalne svjetske crkve sa jedinstvenim individualnim vladarom? Da li će svaki čovjek imati svoj broj i svoj kod, bez kojeg neće moći ni kupovati, ni prodavati i da li oni koji odbiju da učestvuju u tom univerzalnom sistemu, neće imati pravo na postojanje? Ako pažljivo pratimo svjetsku političku scenu,povremeno možemo dobiti odgovore i sugestije od globalne elite, jer im se desi da im neoprezno iz konteksta omakne po neka suluda misao, sumanuti koncept ili cilj od kojeg ne odustaju.

Sjetimo se par primjera, kada bivša američka šefica Stejt departmenta Medlin Olbrajt, nimalo diplomatski izjavljuje da je „nepravedno da Rusija raspolaže tolikim prostorom i prirodnim resursima, dok druge zemlje u tome jako oskudijevaju“. Da bi tu bilo mjesta i za mnoge druge. Naravno da je izostavila naglasiti da su SAD već na kraju drugog svjetskog rata sa 6,3% svjetskog stanovništva bestijalno koristile oko 50% svjetskih resursa. Čijih resursa? Ne svakako američkih. Zar je potrebno posebno naglašavati izjave velikih geopolitičara i savjetnika SAD-a od Z. Bžežinskog, S. Hantingtona o pravoslavnoj civilizaciji i njenoj neprikladnosti za Novi svjetski poredak i da je poslije komunizma koji je riješen sada pravoslavlje na redu?

Teško je izostaviti spisak nemoralnih, histeričnih i genocidnih poruka od pape Jovana Pavla Drugog, Bila Klintona, Žaka Širaka, Žaka Kota, Lorensa Inglbergera, Davida Gomperta, Pola DŽeksona, Klausa Kinkela, Viljema Koena, Ričarda Holbruka, Robina Kuka, Sera Pitera Justinova, Helmuta Kola, Tonija Blera, DŽejmsa Šeja, Bernara Kušnera, Havijera Solane, Veslija Klarka i drugih, čija je histerija prouzrokovala da protivno međunarodnom pravu i mimo odluke Savjeta bezbjednosti UN, NATO alijansa bjesomučno 78 dana bombarduje narod, a ne vlast SR Jugoslavije za primjer svim neposlušnim narodima u svijetu, koji se ogluše na interese novog svjetskog poretka. Ne treba posebno naglašavati materijalnu štetu, koja je nezapamćena u modernom vremenu i kakav je ekonomski kolaps zemlje nastao nakon toga. Ne treba posebno naglašavati uslovljenost i potrebu uzimanja kredita od Svjetske banke i drugih svjetskih finansijskih lobija, čiji postajemo taoci do kraja naših života.

Treba li podsjećati na 15 tona bombama izručenog osiromašenog uranijuma po našoj zemlji, o čijim posledicama ni danas niko od naših zvaničnika ne smije progovoriti? Tačni podaci o oboljelim, smrtnosti, razlaganju osiromašenog uranijuma i dan danas su tabu tema, koje ne smije ni jedan državnik spomenuti, a da ne govorimo o blokiranim istraživanjima za utvrđivanje posledica ovog nezapamćenog pomora. Treba li posebno naglasiti da niko od političkih zvaničnika više ne pominje neprocjenjivu naknadu štete, nastale nelegalnim bombardovanjem, čija se visina štete prema još neutvrđenim procjenama kreće preko 100 milijardi eura? Zašto? U čije ime i zbog koga to ne rade?

Treba li zatvarati oči pred činjenicama, koje se ne objavljuju, čije strane kompanije su prisutne u biznisu i obnavljanju infrastrukture nakon bombardovanja (ko stoji iza njih) i čije su firme koje učestvuju u privatizacijama državnih kompanija i prirodnih resursa tih područja nakon bombardovanja? Naravno, ne, jer tu stoji velika čelična zavjesa novog svjetskog poretka. Svi koji se ogluše o te interese nestaće sa političke scene i zbog toga smo sada i budućih nekoliko decenija u sopstvenoj ispletenoj klopci. Od veoma bolnog i skupog iskustva sa unipolarnim svijetom, ostao je realan zračak nade ka bipolarnom svijetu u kojem će biti mjesta za sve, za raznovrsne interese i opredjeljenja bez teških posledica uslijed različitosti.

Pored svih proklamovanih nastojanja o svijetloj budućnosti novog svjetskog poretka, koja nam se stalno nameće kao bezalternativna vrijednost, samo u jednom segmentu nasuprot njemu i takvoj argumentaciji, stoji frapantna i zabrinjavajuća statistička objava UNICEF-a, od prije nekoliko godina, koja ukazuje u čijem to interesu, a na čiju štetu funkcioniše ovaj globalni sistem.

Dnevno u svijetu umre preko 30.000 djece od posledica siromaštva.

Oko 6 milijardi ljudi na svijetu živi ispod granice minimuma.

Preko 1,3 milijarde ljudi na svijetu nema pristup pijaćoj vodi.

3 milijarde ljudi na svijetu nema pristup kanalizacionoj infrastrukturi.

Preko 2 milijarde ljudi ne koristi električnu energiju u domaćinstvu, kao i veliki niz frapantnih podataka koje kreatori novog svjetskog poretka, tj. neoliberalne ideologije i kapitala ne vide, tj. stavili su ih pod tepih, zaslijepljeni svojim blagostanjem, rezervisanim samo za njih. To blagostanje je nastalo vjekovnom eksploatacijom malih nerazvijenih država, dugim oblicima kolonijalizma, pretočenim u moderne haljine novog razornog neokolonijalizma, koji definitivno nema granica ni u kojem smislu.
Šta u tom dijapazonu i implementaciji skrivenih planova tek slijedi, nije nam teško naslutiti!

dr Svetislav Lutovac