KRALJEVI I DVORSKE LUDE

Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista

„Što je čovjek dalje od ludosti, to manje ima od života.“ (Erazmo Roterdamski)

Erazmo Roterdamski (lat. Desiderius Erasmus Roterodamus, (1466? – 1536) je bio holandski renesansni humanista, filozof, filolog i pisac. Sebe je smatrao građaninom svijeta, kako je sebe opisivao i rimski filozof stoik i car Marko Aurelije. Erazmo je pisao:

„Cijeli je ovaj svijet samo jedna zajednička zemlja svih ljudi.“

Latinska riječ humanitas, kao i grčka riječ paidea, znače – vaspitanje i obrazovanje čovjeka. Značaj koji je Erazmo pridavao vaspitanju i obrazovanju, potvrđuju i njegove riječi:
„Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih.“

Erazmo je, 1509.godine, objavio svoje glavno djelo „Pohvala ludosti“, koje je dospjelo na vatikanski Index librorum prohibitorum (Spisak zabranjenih knjiga). U njemu je, na ironičan način, govorio o svijetu kao velikoj pozornici na kojoj nastupamo pod maskama. Kritikovao je društvo koje se nalazi pod vlašću ludosti. A ludost o kojoj je on pisao nije prava ludost, već glupost, odnosno nedovoljna zastupljenost zdravog razuma. LJudsku glupost je smatrao vječnom i motorom napretka. NJegove su i riječi: “Najsrećnije živi onaj koji ništa ne zna“ i „U zemlji slijepih jednooki je kralj“.

A jedna italijanska mudrost kaže: “Kad bi ludost bila bol, iz svake kuće bi se čulo zapomaganje!“

Erazmov život je bilo stalno bježanje od sukoba. To je objašnjavao riječima: „Nemaju svi dovoljno snage da budu mučenici“. Vjerovao je da ljudima s pameću i moralnim načelima nije potrebno nasilje. „Jezik je najbolji asistent za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa“, pisao je.

Tumačio je da čovjek lakše prihvata laž nego istinu. „Dokazi koji zvekeću (novac) ( i kod sveštenika i kod svetovnih ljudi) imaju naročitu moć uvjeravanja.“

Kritikovao je rimokatoličku crkvu, zalažući se za povratak ranim apostolskim vremenima. Bio je humanista koji je slavio čovjeka sa likom Isusa Hristosa. Smatrao je da je pravi put Hristov put milosrđa i nade u pobjedu razuma. Iako je odrastao u manastiru i osam godina bio sveštenik vatikanskog avgustinskog reda, nije zauzimao stranu u sukobu između Vatikana i Martina Lutera, rodonačelnika luteranizma (protestantizma). Luter je to ironično tumačio, govoreći da je Erazmo bio sposoban da živi istovremeno u oba tabora.

U vezi sa tim, postoji sledeća anegdota: „Papa Julije Drugi se ljutio na Erazma što ne poštuje obavezu vjernika da posti.

-Vaša svetosti – pravdao se Erazmo – moja duša je katolička, ali je moj stomak luteran (protestant)“?!

Posebnu pažnju u „Pohvali ludosti“ posvetio je vlastima, dvorjanima, dvorskim ludama… Govorio je i pisao da pravo da govore istinu imaju samo kraljevi i dvorske lude. Kraljevi zbog svoje moći, a dvorske lude jer ih, „po funkciji“, niko ne uzima za ozbiljno. To potvrđuje i italijanska mudrost koja glasi:

„Da bi čovjek mogao da radi sve što mu se prohtije, čovjek mora da bude rođen kao kralj ili kao budala.“

Erazmo piše:

„…(vladari) nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja…istina je zaista mrska vladarima…(dvorjani) izvrsno prilagođavaju izraz lica da bi se što bolje ulagivali…“.

Dvorske lude su u Engleskoj imale institucinalan, državni status. Smjele su na svim planetarnim dvorovima da kažu kraljevima i ono što drugi dvorjani nijesu smjeli ni da pomisle. Ipak, ponekad su dvorske lude pokazivale i neviđenu smjelost. O tome svjedoči anegdota o francuskom kralju Luju XIV („Kralj Sunce“) i njegovoj dvorskoj ludi:

„Jednom prilikom, upita kralj svoju dvorsku ludu:

-Kako bi ti se dopalo da si ti francuski kralj, a ja tvoja luda?

-Veoma bih se stidio, Veličanstvo – odgovori ovaj.

-Kako?! Ti bi se stidio da budeš francuski kralj?! – začuđeno će Luj.

-Ne to . Stidio bih se svoje dvorske lude!“

I tako, do dana današnjeg.

I mi imamo vladara i njegove „dvorske lude“, koje su dobile na masovnosti.

One nose firmirana odijela, zovu ga „carem“, slave do nebesa njegov „lik“ i „djelo“ u medijima, u parlamentu, na konferencijama za štampu, u nasilnim uličnim performansima, ali i u mogućim „šumskim aktivnostima“… Nezreli, nedovršeni i pohlepni, ushićeni kao mala djeca, hvale „careve“ „ludosti“ i javne izlive mržnje.

Karakterni ventilator je za njih, političke suncokrete, moralni orijentir, a vladarevo pranje i lične i kolektivne prošlosti i identiteta njihov je putokaz u svijetlu budućnost.