Kostić: SANU pokreće razgovor o Kosovu i Metohiji

Predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Vladimir Kostić se na čelu ove važne institucije nalazi četiri godine, a nedavno mu je povjeren još jedan mandat. Mnogi kažu da je ovaj poznati beogradski neurolog i profesor Medicinskog fakulteta oživio Akademiju i vratio je na mjesto koje zaslužuje u društvu. On se s tim pak ne slaže, već tvrdi da su za to zaslužni sami akademici. Bilo kako bilo, činjenica je da se glas SANU danas čuje o gotovo svim pitanjima, a o važnim društveno-političkim temama, poput Kosova i Metohije (KiM), Evropske unije (EU) ili odlaska mladih uz zemlje, Kostić govori u ekskluzivnom intervjuu za Kurir.

Da krenemo ovaj razgovor od kosovskog pitanja. Vas su dosta napadali zbog stava o KiM, a okidač je bila vaša izjava da je „jedina politička mudrost na koji način, sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo koje de fakto i de jure više nije u našim rukama, i to neko ovom narodu mora da kaže“. Stojite li i danas iza ovoga, te gdje smo sada kad je riječ o Kosovu?

– Kada sam prije tri-četiri godine iznio svoje mišljenje o Kosovu i Metohiji, koje je u pojednostavljenom i površnom tumačenju rečenog izazvalo suprotstavljene stavove, imao sam na umu da, nakon svih događanja u dugotrajnim istorijskim okolnostima, ne možemo gajiti iluzije o punoj, suverenoj političkoj kontroli ovog prostora, nagoveštavajući da ću, ako grešim, biti najsrećniji. Niko se nije osvrnuo na stav koji je slijedio da se za srpsko kulturno nasleđe i pojedinačnu i kolektivnu bezbjednost naših ljudi na Kosovu i Metohiji moramo boriti „zubima i noktima“. U međuvremenu su date bezbrojne izjave sa oba pola, neke daleko eksplicitnije i radikalnije od mojih reči… I tada sam vjerovao da se u neophodnim razgovorima o KiM mora obezbijediti pretpostavka pune tolerancije različitih mišljenja i stavova, bez opasnih stigmatiziranja neistomišljenika. To se nije ostvarilo. Stoga bih jednostavno rekao: prvo, ne zavidim nikome u sferi politike koji učestvuje u pokušajima rješavanja ovog problema, mada sam siguran da bi oni do makar načelnih stavova morali da obavijeste i uključe institucije i javnost. I drugo, neprihvatljiva je instrumentalizacija problema KiM u partokratskim obračunima, kao i za lične, prevashodno političke promocije. A bojim se da ni tome nismo odoljeli.

Šta je to što još našem narodu treba reći i time prekinuti život u lažima?

– Kao ljekar, život sam proveo u pojedinačnim razgovorima – nisam siguran da znam kako se razgovara s narodom. Ako bih ipak pokušao, rekao bih nešto poput toga da nismo ni bolji, ni gori od bilo koga drugog. I konačno: „Hajde da, koliko je u našoj moći, sredimo svoje dvorište i sa komšijama pokušamo da popijemo kafu.“ Neuspješno, plitko i naivno – ali nekako vjerujem da se u toj naivnosti, posle svih „pijemontoidnih“ zabluda, krije i zrno istine.

Šta vidite kao ključne probleme društva?

– Pitanje bitno prevazilazi obrazac intervjua. Ja bez originalnosti, poput drugih, vjerujem da je pitanje Srbije prvenstveno demokratsko pitanje, a da sama demokratija nije nikakva boemska, razbarušena rapsodija, već pomalo siva, proceduralna realnost koju štite uspostavljene institucije. Uzmite ovo što govorim kao riječi običnog građanina koji ovdje živi i ovde će skončati svoj put – da je ne samo autoritarnost politike ugrozila demokratiju u Srbiji već i da su građani u velikom broju ostali bez građanske kondicije i vere u institucije, višepartijski politički život i smisao ličnog učešća. To mnoge od nas čini osobama koje ćutke čekaju da neko sa strane donese rasplet ili rješenje jer „od nas više ništa ne zavisi“. Tako polako tonemo u društvenu nepokretnost koju bih gotovo izjednačio sa neodgovornošću. Te optužbe ne oslobađam ni sebe.

Da li imate utisak da smo veoma podijeljeno i agresivno društvo, da smo svi u svojim rovovima bez namjere da odstupimo i popustimo? Jednom ste upozorili da, ukoliko ne dođe do komunikacije, agresija i netrpeljivost mogu prerasti u međusobni obračun.

– U vašem pitanju sadržan je i jasan odgovor o kome sam, u mjeri u kojoj je neko uopšte spreman da uzme u obzir šta ja mislim, pokušao ranije nešto da i sam kažem. Bez mnogo uspjeha. Najčešće replike su bile da je to nepotrebno dramatizovanje i da u Srbiji nema tog nakaznog potencijala. Poslednjih nedelju-dvije, izolovani, ali ne i bezopasni međusobni sukobi, gotovo su svakodnevno dokumentovani i prikazivani na TV programima. Treba li da sačekamo da zvijer poraste? A politički vokabular je neumorno i nekritički hrani.

Akademija uskoro održava veliki skup o važnim društvenim pitanjima. O čemu je riječ?

– Očito je da imate insajderske informacije, mada se ništa i ne krije. Naime, u SANU je odlučeno da se pokrenu ozbiljni razgovori o ključnim problemima naše države i društva – naravno i najvećeg pitanja Kosova i Metohije – na naučnoj i umetničkoj osnovi koja je inherentna našoj kući. Trenutno se formira organizaciono-programski odbor, tako da vam ne mogu dati precizan odgovor kada će biti, da li će biti jedan ili više tematskih skupova, koje su tačne teme i slično. U taj razgovor se nadam da ćemo uspeti da uključimo najveći broj relevantnih institucija i mislećih pojedinaca sa idejom da se ti problemi sagledaju transdisciplinarno. Naravno, konačnu reč i fizionomiju ovih razgovora daće odeljenja, pomenuti odbor i Predsjedništvo SANU.