Komedija se nastavlja: Ervine, ako može Ranko, što ne zaposliš Mila i Duška?

Nedavna izjava Ervina Ibrahimovića, lidera Bošnjačke stranke, o bivšem šefu diplomatije Ranku Krivokapiću, izazvala je pažnju i otvorila prostor za političku analizu. “Znači, možemo mirne duše reći da je čovjek sa respektabilnim iskustvom i značajnim domaćim i međunarodnim konekcijama – poželjan i koristan savjetnik,” rekao je Ibrahimović, opravdavajući angažovanje bivšeg lidera SDP-a.

Ali ako su iskustvo i konekcije ključni kriterijumi za savjetničke pozicije u vlasti, postavlja se logično pitanje: zašto se onda isti princip ne primjenjuje na Mila Đukanovića i Duška Markovića?

I oni, nesporno, posjeduju višedecenijsko iskustvo u najvišim državnim funkcijama, imaju kontakte u regionu i svijetu, te duboko razumiju političku arhitekturu Crne Gore. Pa ipak, ni Ibrahimović, niti bilo ko iz sadašnje vlasti, ne razmatra njihovo angažovanje – iako su i Milo i Duško, poput Ranka, poraženi na izborima 2020. godine.

Razlika je, čini se, u političkoj upotrebljivosti i percepciji. Ranko Krivokapić je, nakon pada režima 2020, odlučio da politički preživi kroz saradnju sa novom vlašću. Pristao je da bude ministar vanjskih poslova u Vladi Dritana Abazovića i time, kako njegovi bivši saborci tvrde, “spasavao sopstvenu političku relevanciju”. Đukanović i Marković, s druge strane, ostali su simboli vlasti koja je izgubila podršku naroda, ali i meta brojnih optužbi o korupciji, zloupotrebama i autoritarnosti.

Ibrahimovićev izbor savjetnika tako otkriva jednu važnu istinu o crnogorskoj politici: kriterijumi nisu univerzalni, već selektivni. Oni se prilagođavaju potrebama trenutka, političkim savezima i ličnim interesima.

Možda je, iz ugla pragmatične politike, Ranko korisniji jer ne prijeti liderstvu unutar vlasti i ne budi negativne refleksije iz prošlosti. Milo i Duško, naprotiv, još uvijek izazivaju jake emocije – kako među biračima, tako i unutar političkih struktura.

Na kraju, ostaje pitanje: da li se savjetnici biraju po zaslugama i kompetencijama, ili po stepenu političke bezopasnosti? U Crnoj Gori, odgovor je, čini se, već poznat.