Ko zaboravi, zaboravili ga!
Piše: Emilo Labudović
Još jedna. Beskrajan đerdan tuge i ponosa koji nižu godine, a koji se odupire prašini vremena i ne da da sve zađe za horizont pamćenja, za nepodnošljivu lakoću zaborava. Još jedna, dvadeset i četvrta. Četvrt vijeka, a predugo, i od vijeka duže. Duže nego to i jedna ljudska, patriotska i čojska mjera može da samjeri. Mjera naše nedoraslosti, našeg mirenja sa nepomirljivim, našeg ćutanja nad istinom koja bez prebola vrišti nad gluvom samoćom Rovačkih greda. Istinom da još uvijek, nekad jedna a potom dvije, države nijesu stekle dovoljno hrabrosti i samopoštovanja da odgovore na pitanje: ko je i zašto ubio ministra vojnog i jednog od najviđenijih ljudi i političara onog (a Bog mi je svjedok, i ovog) vremena, Pavla Bulatovića.
O Pavlu kao čovjeku rečeno je sve što su umna pera mogla da nađu među biserjem srpskog jezika. A, opet, suviše malo za jednu ljudsku gromadu kakav je bio Paša. Istražene su svi mogući razlozi njegovog kukavičkog strijeljanja iz mraka iza stadiona FK „Rad“. I svi su padali pred jednom nepobitnom istinom: Pavle, ni kao čovjek ni kao političar, nikom nije bio niti ostao dužan, osim sebi i svojoj porodici. Čak ni kafu. Jer, bio je lafčina, znao da bude boem i drug, ali i krajnje odgovoran i pažljiv tamo gdje se to od njega tražilo i očekivalo. A možda mu je baš to i bila cijena glavi. Jer, u vremenu beščašća, otvorene izdaje i još otvorenijeg lopovluka, Pavle, onakak kakav je bio, ljudski i moralni gorostas, štrčao je i bio nepremostiva i nepotkupljiva prepreka.
Dvadeset i četvrta je, previše da bi, svi do jednog, mogli da uspravni stanemo pred njegovu čestitu humku koja, visoko gore u Rovcima, blizu Neba i orlova, samuje i čeka odgovor: ko, i zašto? Odgovori na ta pitanja više i nijesu tolko bitni ni Pavlu ni njegovoj porodici jer je njihov izgub nenadoknadiv, ali bitnijio svima nama koji još držimo do časti i obraza, do istine i pravde, do zakona, zemaljskih i nebeskih.
I svejedno je da li je dvadeset i četvrta ili bilo koja druga, ako smo oni za koje se izdajemo, ako hoćemo da trajemo u zajednici časnih ljudi, vrijeme za ta dva odgovora ne može i ne smije da istekne.
Dvadeset četvrta je. Ko je i zašto, kukavički i podlo, strijeljao jednog od najboljih ljudi i političara koje je Crna Gora ikada imala? I dokle ćemo se ćutanjem kao pepelom posipati i graditi alibi za poslednju ološ i vucibatine koje se još vucinjaju tu među nama, za poslednji ljudski talog u koji smo svaljeni pa nikad da isplivamo.
Dvadeset i četvrta je. Bože, hoće li nas sramota nadživjeti? A ko zaboravi, zaboravili ga.