Piše: Emilo Labudović
O našem junaštvu napisano je nebrojeno romana, priča, čitavi ciklusi pjesama, snimljeno sijaset filmova, serija, dokumentaraca… Posebno deseterac i gusle su nas proslavili i ovjekovječili više nego svi klaviri i sve etide svijeta.
Junaštvo, i kad je grupno, u suštini je pojedinačan čin, ali u zavjetrini toga nadnaravnog podviga svi smo se nekako komotno osjećali, nezasluženo prisvajajući djelić te slave i neprolaznosti. Junake i podvižnike smo bilježili i pamtili, zapisivali u istorijske čitanke, u bukvare, podizali im monumentalne spomenike, posvećivali večeri poezije, festivale… Ali, malo je koji narod kao mi sklon da brzo zaboravi, da pusti da se na te storije hrabrosti i nesebične žrtve nataloži prašina zaborava, da zemljom ćutanja prekrijemo i zatravimo humke i da mnoge ostavimo i bez obilježja. Da ih zaboravom, ćuanjem i sklanjanjem iz svakodnevice još jednom strijeljamo, zadavimo u dušegupkama i predamo krvničkim kamama i kolčevima.
Danas je godišnjica onoga oko čije se kategorizacije ne samo svijet i agresori nego ni mi po kojima su padale bombe (i one kasetne, zabranjene) ni poslije 23 godine nijesmo složili. Agresija, humanitarna intervencija, zločin, otpor zločinu, spasavanje ugroženih… samo su neke od formulacija kojima bi neki da ne zaborave i ne oproste a neki i da zaborave i opravdaju. „A brat Đuro će ti oprostiti što te je tukao“ – ova čuvena replika iz „Balkanskog špijuna“ najbolje oslikava stanje duha koje nam se evo više od dvije decenije pokušava nametnuti.
Danas je dan koji tjera na sjećanje, koji iznova skida kraste sa nikad do kraja zaraslih rana, koji iznova prelistava stranice knjige nezaborava i sprečava da joj stranice požute i bude skrajnuta na poslednje police biblioteke kolektivnog pamćenja. Danas je, dakle, dan koji osim što podsjeća u neku ruku i slavi heroje otpora, njihovu žrtvu i njihove podvige pred kojima je do tada najveća ikad viđena armada bila nemoćna.
Danas je dan prinošenja vijenaca, dan komemoracija, dan iskazivanja najvišeg pijeteta prema onima čija je hrabrost bila kudikamo iznad života. Ali, danas je i dan koji nas, kao narod i kao državu(e) opominje koliko smo u stanju da budemo mali, nedostojni i nedorasli onome što obilježavamo. Dan koji nas podsjeća da smo onostranim silnicima i dželatima prinijeli glave naših najboljih sinova. Da smo im prinijeli glavu Vožda, da smo dobrovoljno bjelosvjetske kazamate popunili najboljim generalima, onima čija je jedina krivica bila samo u tome što su bili patriote, „znali znanje“ i nijesu htjeli da kleknu. Da punih dvadeset godina nijesmo smjeli ni da pomenemo a kamoli da proslavimo podvižnike sa Košara, tih Termopila srpskog naroda za sva vremena. Da su nas godinama sprečavli da makar položimo vijenac na spomen prvoj žrtvi agresije. Da smo narod čiji nerodi i izrodi već drugi put nasrću na spomenik maloj Milici Rakić i svoj djeci, anđelima koje proglasiše „kolateralnim žrtvama“ ubica ogrnutih plaštom „milosrdnog anđela“.
Danas je dan koji bi trebalo da nas sjeti na sve druge dane kad smo kao narod svjedočili koliko nijesmo dostojni onih čijim se medaljama kitimo a grobovima dičimo. Jer, treba možda i više hrabrosti od juriša na neprijateljsku cijev da se prizna kada smo, pojedinačno ili kolektivno, bili neljudi. To može samo veliki narod. Ali, veliki narodi, poštujući tuđe, nikad se ne odriču ni svojih žrtava. Trebalo je biti velik i dostojanstven pa reći: da, bio je zločin u Srebrenici, bilo je nasilja u Morinju, nije trebalo deportovati nevoljnike iz H. Novog…. Ali, isto tako, veliki narod koji obilježava velike i slavne datume ne bi smio da zaboravi i da prećuti ni Loru, „nikšićku grupu“, Murinu, Aleksinac, Grdelički voz, Dobrovoljačku ulicu… i još desetine i desetine stratišta na kojima su krvarili i ginuli njegovi podanici. Pa, makar to i naljutilo dokuerašnje krvnike a danas naše nove „saveznike“ koje smo prigrlili kao braću umjesto braće.
Ovih dana svjetski, pa i naši, mediji su pretrpani užasavajućim scenama iz Ukrajine. Ne ulazim u to koliko su te slike režija, spinovanje i otvorena propaganda iz domena „dobrih i loših momaka“ jer svaki je rat, bio ili ne bio opravdan, užasan i odnosi žrtve. Nevine, najčešće. Ali, ne mogu a da se ne sjetim, danas pogotovo, sličnih scena smrti i užasa koji su se dešavali nama, mome narodu i mojoj djeci. Slike za koje nije bilo mjesta u najvećem broju tih medija i, ako ih je i bilo, bile su u funkciji potvrđivanja da nas biju za naše dobro. I da će nam, kao i Đura, jednom „oprostiti što su nas tukli. Sve suze, iskrene ili „krokodilske“, koje ovih dana liju nad sudbinom ukrajinskog naroda, zavedenog pa izigranog šarenim NATO lažima, ne mogu da mi zamijene jednu jedinu suzu Milice, Olivere, Julije, Miroslava…. Jer mene, prije svega, „rane moga roda bole“.
Narod koji drži do sebe i svoje budućnosti ne smije da zaboravlja svoju prošlost i one zahvaljujući čijim žrtvama traje i opstaje. I ne smije da ih se sjeća povremeno i tek prigodom. Zaborav je ubistvo gore od ubistva koje ih je lišilo života. I zato danas, i ne samo danas već i u sve dane i godine buduće, kapu dolje pred sjenima onih koji su ovaj dan i dane koji slijede, njih semamdeset i osam, učinili međašima novije istorije moga naroda. A naročito pred sjenima Tibora Cerne koji, poput Obilića, na Košarama, novom Kosovu polju, prinese sebe da spase druge. Čast i slava svim junacima novog kosovskog boja, ali to ime Srbi nikad ne bi smjeli da zaborave.
Ko zaboravi – zaboravili ga. Amin!
