Klub mladih DNP-a organizovao veče posvećeno Petru II Petroviću Njegošu

Veče Kluba mladih DNP-a, posvećeno Danu rođenja Njegoša, koje je sinoć održano u prepunoj Plavoj sali Srpske kuće, ispunilo je sva očekivanja. Na ovoj Večeri govorili su prof. dr Dragan Koprivica, dr Radoje Femić, prof. Milan Knežević, književnik i političar, stihove iz Njegoševih djela impresivno su govorili mr Jovana Todorović, koja je i vodila program, i Đorđije Andrić. U muzičkom dijelu, uz rodoljubive refrene, nastupila je vokalna solistkinja Jovana Šćekić, a u uvodnoj riječi sve prisutne pozdravio predsjednik Kluba mladih DNP-a, Nemanja Baošić.

Baošić se zahvalio prisutnima što su u velikom broju došli na Veče posvećeno Njegošu, kao jednom od najvećih umova Crne Gore, i istakao da se vraćamo korijenima i tradiciji, čineći sve da Crna Gora bude najljepše mjesto na svijetu. Pritom je iskazao nadu da će i svake naredne godine biti obilježavan Dan rođenja Njegoša, koji je zvijezda vodilja Crne Gore, jer pripada vrhu naše i svjetske kulture.

Radoje Femić je iz kulturološke perspektive govorio o velikom Njegošu, uz pitanje kako gledamo danas na lik vladike, vladara i pjesnika, i gdje smo sada u odnosu na ideal koji je on u svom vremenu tako visoko postavio. Femić je istakao da se treba zapitati koliko smo u dosluhu s duhom Njegoševim i njegovim vanvremenskim porukama. Po Femiću, Njegoš se uzdigao do pjesnika koji nadrasta svaku pojavnost, te je vrlo složeno govoriti o njemu i zbog projave božje volje u njegovom opusu, uz specifično postojanje njegoševske epifanije, tj. nadahnuća. Femić je istakao da je Njegoš postavio visoku ljestvicu samom čovjeku, istovremeno ga uzdižući do nivoa demijurga. Kritičar je apostrofirao snažan dijalog Njegoša s folklornom tradicijom, pri čemu je postao duhovna vertikala i kodifikator stava svog etnosa.

Dragan Koprivica je istakao da, „Pišući o velikanima duha svjetskog značaja, svaki autor zastaje pred realnom spoznajom da je o takvim veličinama rečeno sve i ništa, da se uspjelo ući tek u predvorje hrama njihove duhovnosti, i da identičan slučaj predstavlja i pokušaj da se pronikne u pjesnički lik i djelo Njegoša.“ Koprivica je naglasio i da „U traganju za, makar, konturama lika velikog pjesnika, ne smijemo zanemarivati činjenicu da on nije bio pjesnik zatvoren u brdima Crne Gore, već takozvani poeta doctus, učeni, obaviješteni pjesnik, koji je izuzetno dobro poznavao sve evropske književne tokove, volio Puškina, ruski klasicizam i romantizam, u traganju za vlastitom poetikom.“ Zaključak kritičara je sljedeći: „Sluteći da svoje vrijeme treba sagledati globalno na umjetničkom planu, na primjer, onako kako je to Tolstoj učinio u ‘Ratu i miru’ dvije decenije kasnije, a i sam ‘Gorski vijenac’ je naš ‘Rat i mir’, Njegoš je mudro odlučio da sačini cjelovitu epsku viziju minulog doba uz romantičarski eho u nekim segmentima.“

U svom nadahnutom govoru, Milan Knežević je napravio izuzetnu paralelu između Njegoševog i današnjeg vremena, ističući da se „nekad u Crnoj Gori za riječ davala glava a da se sada, nažalost, to čini isključivo za ministarsku fotelju”. Pritom je naglasio da je „DF pružao ruku pomirenja upravo preko Njegoša, u želji da se zaboravi ono što se desilo u prošlosti, bez želje da se arbitrira i sudi, ali da predstavnici drugih partija to nijesu htjeli da učine.“

U vezi s tim je istakao: „Zato je bilo neophodno da dođe 30. avgust, da neumorni duh litija, kad smo zajedno s narodom i sveštenstvom branili pravo na postojanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, dovede do slobode i da ponudimo ruku pomirenja. Ta ruka pomirenja i sada je pružena, a mi smo prošle godine izglasali zakon, nažalost, bez konsenzusa, kojim se dan Njegoševog rođenja slavi kao državni praznik.“

Knežević je naglasio i da je Njegoš u svom „Gorskom vijencu“ oživio kosovski mit, te da smo, „sve što smo naučili o borbi naroda za slobodu, naučili upravo od Njegoša.“

Tim povodom kazao je i sljedeće: „Kapela na Lovćenu treba da bude čin pomirenja između pravoslavnih Crnogoraca i Srba. Poruka ove večeri je da se izmirimo kao narod koji je stvarao ovu državu, a naša ruka pomirenja, pružena još 2017. i 2018. godine, ostaje ispružena, jer mi i dalje nemamo bliže braće od one koju su nam rodile naše majke. A to, što se oni još preispituju jesmo li braća, neka bude čin njihove slabosti, koju ćemo da im oprostimo. Kako nas je Njegoš nadživio svih ovih godina, dok nijesmo donijeli njegov zakon, tako će nas nadživjeti u ovoj društveno-političkoj stvarnosti koju najbolje opisuju oni stihovi ‘niko srećan, a niko dovoljan, niko miran a niko spokojan, sve se čovjek bruka sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalo’. Da se ne bismo gledali kao taj majmun u zrcalo, treba da pošaljemo snažnu poruku da je Crna Gora kuća svih nas, a Njegoš vertikala koja pripada svima nama, i niko nema veće ili manje pravo na našeg vladiku, gospodara i pjesnika.”