Kapetan koji je spasavao JAT-ove flote tokom NATO bombardovanja: Ostavio sam sina i ženu, nisam znao šta će se desiti

Kada je 24. marta 1999. godine počelo NATO bombardovanje Jugoslavije, pilot Stevan Ignjatović i njegove kolege bili su spremni da polože živote na branik otadžbine. Samo četiri dana kasnije pružila im se prilika da dokažu patriotizam. Poletjeli su sa beogradskog aerodroma u trenutku kada su na njega pale četiri rakete.

– Moj kolega Sava Ostojin, koji je bio stariji kapetan od mene, sjedio je na lijevom sjedištu, ja sam bio na desnom, dok je „flajter“ sjedio između nasSa nama u kabini je bio kolega Boban Živanić, koji je rekao da, ako treba da se gine, hoće da bude sa nama u posadi – rekao je Ignjatović.

Njihov „boing 747“ je prvi poletio sa beogradskog aerodroma.

Tačno u 12 sati i jedan minut napustili su pistu i za 12 minuta stigli u vazdušni prostor Rumunije.

– Imali smo sreće da nas ne pogodi niko od naših, niti ijedan od 200 neprijateljskih aviona, koji su bili iznad Srbije sa raznoraznim zadacima od bombardovanja, presretanja, ometanja. Niko od njih nas, na sreću, nije presreo, ni oborio. U tom trenutku, ostavio sam sina od devet godina kod kuće i ženu, nisam znao šta će se desiti, ali sam vjerovao u najbolje – kazao je Ignjatović za „Novosti“.

Umjesto odlikovanja, optužili su nas da smo bili ljudi Slobodana Miloševića

U akciji spasavanja JAT-ove flote piloti su prebacili 12 aviona za Rumuniju.

– Svi smo uspjeli da poletimo i sletimo, a kolega Ostojin i ja imali smo čast da budemo prvi. Kasnije, sa dolaskom demokratije, platili smo visoku cijenu zbog toga. Umjesto odlikovanja, optužili su nas da smo bili ljudi Slobodana Miloševića. Ne znam šta su ti ljudi mislili da je trebalo da radimo. Možda da ostavimo avione da ih NATO bombarderi polupaju, kao što su razne fabrike i institucije – upitao je Ignjatović.

Šikaniranje vojnika NATO pakta

Naglasio je da je danas ponosan na to što su on i njegove kolege uradili 28. marta 1999.

– Odluku da se JAT-ova flota spasava donijela je Vlada Srbije, a tadašnji direktor nacionalne avio-kompanije Žika Petrović je ovlastio rukovodioce raznih tipova aviona da pozovu određeni broj pilota da je sprovedu. Svi su prvog dana došli na sastanak, ali već sutradan, kada su shvatili da je zadatak rizičan i da može da se pogine, puno kolega se nije pojavilo – rekao je kapetan, pa nastavio:

– Nekako smo uspjeli da sastavimo posade za 12 aviona. Rumunija je dozvolila da izađemo iz našeg vazdušnog prostora, a onda nas je tamo zarobila mjesec dana. Nisu nam dali da idemo dalje. Trpjeli smo šikaniranje vojnika NATO pakta, ali smo im se revanširali na srpski način – kazao je Ignjatović.

Špijuni došli da nadgledaju

Piloti su bili smješteni u luksuznom hotelu u Bukureštu. Kad su oni došli, hotel je bio prazan.

– Za tri dana hotel se napunio. Osim nas, došli su i raznorazni špijuni da nas nadgledaju. Svakodnevno smo insistirali da nam dopuste danastavimo dalje. Plan je bio da idemo za Rusiju ili Bjelorusiju, ili da se neki avioni, koje je JAT iznajmljivao, vrate u Sjevernu Afriku. Oni to, međutim, nisu dali – rekao je kapetan.

Poslije mjesec dana, autobusom su deportovani iz Temišvara za Beograd.

– Bilo je to kao u filmu „Ko to tamo peva“. Hoćemo li, nećemo li, kad ćemo, da li da pređemo most, da li da čekamo noć ili dan… Bilo je to interesantno putovanje, puno smijeha, zavitlavanja. Na kraju, kad smo stigli u Beograd, sačekala nas je cijela ekipa koja nas je ispratila sa suzama u očima. U njihovim očima blistale su suze radosnice. Jer, svi smo se vratili, živi, zdravi ispremni da idemo dalje – ispričao je, između ostalog, Ignjatović.

Ignjatović se penzionisao prije deset godina. Otišao je u penziju kao pilot „Er Srbije“. Iza sebe ima više od 20.000 sati letenja i 12.500 letova na čak tri aviona.