Kada pokažete kičmu, više će vas i na Zapadu cijeniti
Piše: Boško Vukićević
Biračko tijelo partija koje su aktuelni nosioci vlasti u Crnoj Gori ne može biti oduševljeno izabranim (bolje rečeno – nametnutim) smjerom državnog rukovodstva u spoljnoj politici, ali ni nekim dešavanjima na unutrašnjem planu.
Značajna većina građana koji su glasali te partije (a bili i dio nekadašnjeg litijskog pokreta koji je srušio diktaturu) ne podržava, recimo, neprijateljske odnose Crne Gore prema Rusiji, niti ugrožavanje teritorijalnog suvereniteta Srbije.
Ti građani, na primjer, ne podržavaju zvaničnu tezu o „ničim izazvanoj agresiji Rusije na Ukrajinu“, već su bliži tezi da su neodgovorne zapadne elite, a u prvom redu CIA, organizovale i finansirale državni udar u Ukrajini, unijele razdor među slovenskom braćom i izazvale bratoubilački rat s ciljem „nanošenja strateškog poraza Rusiji“ i preuzimanja njenih basnoslovnih bogatstava. Takođe, ti građani smatraju da je Kosovo Srbija.
Bezuslovno slijediti spoljnje politike diktature Mila Đukanovića (a u nekim slučajevima ih u negativnom smislu i nadmašivati), ne samo da obezvređuje istorijsku i identitetsku suštinu naše zemlje, Zavjet Svetog Petra Cetinjskog i neraskidive odnose sa najbližima – već pravi i nepopravljivu štetu razvoju demokratije u Crnoj Gori. Jer, takvim odnosom prema sopstvenim glasačima nova vlast šalje poruku da njihovo mišljenje, makar što se tiče suštinskih spoljnopolitičkih tematika – ne vrijedi.
Osim toga, nova vlast bi u pomenutim politikama morala biti i pragmatičnija, imajući u vidu aktuelni proces formiranja novog svjetskog projekta. U rusku pobjedu u geopolitičkom sukobu na tlu Ukrajine više ne sumnjaju ni najtvrdokorniji zapadni analitičari, dok je sasvim izvjestan i povratak Trampa na izborima u Americi. Dakle, mudrije je postepeno se prilagođavati ambijentu novog poretka, nego tvrdoglavo istrajavati na politikama koje negiraju svijetlu crnogorsku istoriju, a istovremeno nanose i konkretnu ekonomsku štetu na polju turizma i u drugim privrednim oblastima.
Dakako, nijesam pristalica da se „ide glavom kroza zid“, da se otvoreno i drsko prkosi zapadnim adresama. Neophodno je samo malo više mudrosti, balansiranosti, opreza, ali i vizionarstva. Ne biti uvijek predvodnik nečega što negira tvoje interesa i tvoje istorijsko biće. Nekada nešto drugačije formulisati. Nekad odćutati. Nekad se suprotstaviti. Ne bismo u tim slučajevima bili jedini, kako među članicama EU tako i među onima koji joj teže. Može se biti pristalica što skorijeg ulaska u Evropsku uniju, ali bez bespotrebnog „savijanja kičme“ i bezuslovnog prihvatanja svega i svačega. Ponavljao sam u više navrata: kada ponekad pokažete kičmu, više će vas i na Zapadu cijeniti, imaćete veću specifičnu težinu, pa vas stoga možda i brže prime tamo gdje želite da budete. To su neki moji osnovni savjeti za novu vlast.