Ja ću tu negdje da budem

piše: Želidrag Nikčević

Pokušavam da shvatim ideju. Nije lako. Postave te na čelo najjače izborne liste, iako si gotovo nepoznat, to jest, što bi se reklo – „široko poznat u uskim krugovima“. Sjutradan se gospodski distanciraš od tih grubijana koji su te na rukama nosili do pobjede. Ne razumiju se, brate, u visoku politiku, vjerovatno su ti samo smetali. Dobro si živ ostao.
Na sledećim izborima, evo, podržavaš drugu, nešto slabiju listu, demokratsku. Sad opreznije, iz prikrajka, „savjetnički“ – da se ne rizikuje samostalni debakl. Treba ispitati i taj teren. A biće još izbora! Mjerkaš, za svaki slučaj, i onu treću, najmanju. Ura! I tako bi se krug zatvorio.

Kad tamo: „Ako čujete da se formira Demohrišćanska stranka, ja ću tu negdje da budem…“

Znate onu priču o nojevima koji glavu zavuku u pijesak, a sve ostalo im viri. I onda naiđe glavni noj, pa kaže, zabrinut: „Gdje li su se samo sakrili?“

Eto tako su se po lavirintima naše nove vlade posakrivali budući demohrišćani; čekaju signal da se jave i, po svemu sudeći, stvarno misle da ih niko ne vidi.

Simpatična sličica, nema sumnje, samo što je nekako glupo da nam se to seljačko vaćarenje prodaje kao visoka politika.